,,Ne privlaci me ono što svi mogu imati.
Ne težim onome što svi žele.
Ne hodim putevima kojima hodaju drugi.
Nemam vremena za lažna prijateljstva, usiljene susrete, nepotrebne razgovore, sitne interese, neiskrene osmjehe niti beznačajne momente.
Nemam vremena da gubim vrijeme.
Ne vjerujem u oprost ali vjerujem u zaborav i sud Božiji.
Ne vjerujem da se život može preživjeti ali znam da se može nadživjeti.
Znam da se dobre stvari počinju dešavati kada se udaljim od negativnih ljudi.
Znam da čovjek u životu najskuplje plati jeftine ljude.
Znam da je ono što većina vjeruje uvijek i nepogrešivo pogrešno.
Znam da ne postoje kratkoročna rješenja niti dugoročne poteškoće.
Znam da sve prolazi i da su mi koraci odavno odbrojani.
Znam da samo prave vrijednosti nemaju cijenu…
Znam da su NE i ZNAM jedini pravi počeci svakog istinskog SPOZNAH…“

Kada sam napisao ovu kratku poemu primarna misao bila mi je snaga negacije ili negativa kao svojevrsnog preduslova naknadne spoznaje ili pozitiva u svakodnevnom životu.

Velika je istina da su ljudska bića kondicionirana da predominantno djeluju u negativu, i da je to sasvim ok.

Razlog za to jako je jednostavan a leži u dobro poznatim krilaticama  koje često nesvjesno rabimo unutar šireg mega popularnog pojma ,,Moć Podsvjesti„ Dok naša svijest predstavlja ono čemu težimo (psihološki ono što želimo ostvariti odnosno užitak ka kojem idemo ) naša podsvjest predstavlja ono od čega bježimo (Frojdovski rečeno onaj bol koji pokušavamo izbjeći ). S obzirom da podsvjest čini 4/5 ili 80% našeg misaonog sistema razumljivo je zašto je negativ toliko primaran i zašto je važno ne odupirati se takvom prirodnom načinu razmišljanja kroz koncepte „roza naočala“ ovjekovječene u mantre slijepog i konstatnog pozitivnog razmišljanja pod svaku cijenu.

U mojim sesijama executive coachinga upravo upotrebom negacije veoma jednostavno i brzo definiramo oblast na kojoj se želi raditi, jer umjesto da govorimo o tome šta se želi promjeniti odnosno postići i u kojoj oblasti, prvo gledamo u kojim oblastima ne želimo djelovati  i isključivajući ih jednu po jednu dolazimo do one preostale što uvijek rezultira onim tako važnim AHA momentom –kada osoba konačno shvati šta je to što istinski želi da radi i zašto.

Put ka ostvarenju svakog cilja uvjek je isti.

Prvi i najteži dio jeste jasno definisati šta istinski želimo. Verbalizirati to odnosno spustiti to u riječ.

Nakon toga važno je to vizualizirati (kristalno jasno ) iz prostog razloga što nikako ne možemo pogoditi metu koju ne vidimo.

Sama implementacija odnosno ostvarenje treći je i najlakši dio u ovoj jednačini i u osnovi uslovljen je strateškim korištenjem provjerenih sistema i alata.

U osnovi svi problemi mogu se podjeliti na dvije vrste.

Prvi je kada znamo šta želimo ali to ne uspjevamo ostvariti ili nemamo kontrolu nad tim procesom. Ova vrsta problema vodi ka anksioznosti i napadima panike.

Drugi je kada ne znamo šta želimo. Ova vrsta problema vodi ka depresiji, apatiji i danas toliko prisutnom osječaju nemoći.

Zato kada se ponovo nađemo u situaciji da neznamo (šta točno želimo, šta nam je zaista problem a šta samo mislimo da jeste, što je naše zašto itd) sjetimo se da se odgovor često nalazi unutar samoga pitanja.

Krenimo od onoga šta NE želimo, kada to iscrpimo ostat će nam ono ZNAM i shvatit cemo da su NE i ZNAM jedini pravi počeci svakog istinskog SPOZNAH !“