Blog

ŽELJA

Jedna stara crnogorska kaže: „Dabogda se stalno uzbrdo penjao i dabogda nikada na vrh ne stigao.“

Razmišljajući o značenju intuitivno sam pomislio da je autor ove misli htio naznačiti pogubnost dolaska na vrh. Zašto? Pa zato što se sa vrha ne može nigdje drugo nego dole, odnosno nizbrdo.

Mada može postojati i jedno drugo mnogo dublje i plemenitije značenje. Put je cilj, napisao je jako davno Lao Tse. Upravo u tom putu, nastojanju, stvaralačkom trudu i radu, u toj težnji ka postizanju leži prava sreća.

Sam čin postizanja često je ispunjen nekim tupim, čudnim i praznim osjećajem. Sjetite se mature ili diplomiranja. Svi smo gorili od želje da dobijemo tu diplomu ili svjedočanstvo. Zamišljate taj trenutak. Nakon inicijalne euforije i trenutka porodičnog proslavljanja i sreće nastupa osjećaj praznine i pitanje je li to to? Je li to sve?

Tišina… iz koje proizlazi shvatanje da je radost bila u kretanju, a ne u samom činu postizanja. Radost je bila u želji a ne u ostvarenju. Radost je bila i ostala u stalnom podsjećanju na ono famozno ZAŠTO smo nešto toliko željeli, a ne KAKO se sada osjećamo kada smo to postigli.

Jedan od velikana je jednom rekao. „Znaš li šta je najljepše? Želja, želja prijatelju.“

Želim Vam da zauvijek želite!

Iskreno Vaš,

Kenan Crnkić

Snaga Jedinstva

Imao otac sedam sinova i na samrti ih sve okupi i reče im:
– “Uzmite svi po jedan štap i pokušajte da ga slomite!”
Svaki sin slomi svoj štap bez muke.
– “A sada mi dajte tih sedam štapova.“
Otac zaveza svih sedam štapova zajedno sa prutom i reče:
– “A sada da vidim ko će ovo slomiti!“
Svaki od sinova pokuša da slomi sedam štapova povezanih zajedno, ali ni jednom to nije uspelo.
– “Zapamtite pouku”, reče otac.
“Budete li zajedno, niko vam ništa neće moći!”
Ubrzo zatim, otac je i umro.
Nakon sprovoda braća svratiše u krčmu.
Svima koje su zatekli objašnjavali su kako im je otac bio mudar i nudili da pokušaju slomiti sedam štapova povezanih zajedno. Nikome to nije uspelo.
Dozlogrdilo to krčmaru, te on uze štapove, razveza prut i slomi svaki štap jedan po jedan.
– “Imam i ja pouku”, reče krčmar.
– “Nije snaga štapova u tome što su jedan uz drugoga, već u prutu koji ih drži zajedno.”

Iskreno Vaš,

Dr Kenan Crnkić

Investiranje u Zlato – DA ili NE?

Kao doktoru ekonomskih nauka i profesoru na fakultetu u proteklom periodu više puta mi je od strane različitih ljudi postavljeno pitanje šta mislim da li se isplati kupovati zlato, kada, po kojoj cijeni, koliko itd.?
Ova tema posebno je dobila na važnosti i aktuelnosti kada se uzme u obzir činjenica da je zlato u protekle tri godine zabilježilo najveći historijski rast, a u protekla tri mjeseca najbrži pad cijene u novijoj historiji. Moglo bi se puno toga reći i mišljenja svjetskih analitičara duboko su podijeljena kada je ova tema u pitanju. Kao jedan od mogućih i relativno efektnih odgovora na to pitanje dajem u prilogu u ovom kratkom videu kolege Branka Dragaša. Zamolio bih vas da pažljivo pogledate cijeli video snimak i nadam se da ćete povesti aktivnu diskusiju o ovom nadasve zanimljivom fenomenu.

Iskreno Vaš,

Dr Kenan Crnkić

Branko Dragas – Zasto je zlato u 2013. naglo palo:

https://www.youtube.com/watch?v=fe9NbQ9LJ-0

Poštovani prijatelji,

Oduvijek sam volio putovati. Na neki način doživljavao sam putovanja kao relaksaciju, bijeg od svakodnevne dosadne stvarnosti, ali i potrebu da se vidi svijet uz svu njegovu raskoš i različitost. Na neki način mislim da svi normalni ljudi žele da vide svijet. Neki iz razloga da steknu i to bogatstvo, neko da bi se imao čime hvaliti u društvu, a neko da vidi neku specifičnu stvar ili pak prisustvuje nekom određenom događaju. Ispočetka prevladava glad, želja da se vidi što više u što kraćem vremenu. Ljudi putuju kratko na što više destinacija poput gladnih ljudi koji se dočepaju hrane i onda nekontrolirano trpaju u sebe sve što stignu želeći valjda pojesti što više, žargonski rečeno zatrpati se, pritom uopšte ne vodeći računa o ukusu, boji ili pak mirisu onoga što konzumiraju. Takve ljude prepoznajem po stalnoj potrebni za slikanjem, najčešće pored ključnih turističkih znamenitosti. „Ja“ ispred Ajfelove kule, „Ja“ ispred piramida, kineskog zida i svega onoga što se zaboga milog očekuje da sam vidio ako sam već bio tu gdje kažem da sam bio. Nevjerovano. Iscrpljujemo sami sebe, djecu, drage ljude čekajući u redu da se slikamo pored nečega, namještamo se hiljadu puta iznova da slika izlgeda što bolja, a onda mnoge od tih slika nikad ne razvijemo ili pak uopšte pogledamo. Kome odnosno čemu mi putujemo, za koga se slikamo, i sa kojim ciljem moramo za boga milog obići mjesta pod svaku cijenu? Sada razumijem da je to kako je ja shvaćam prva faza putovanja kroz koju svi moramo proći. Drugu fazu karakteriše potreba da se ide na udaljena, rijetka, egzotična mjesta ili pak da se boravi u poznatim hotelima, restoranima i sl. U ovoj fazi kupujemo svakome živom poklone, suvenire i na taj način opravdavamo naš često dugotrajni boravak i odsustvo. Ovdje je sada više naglasak na nekom komforu nego na onome što će se vidjeti. Dolazi do promjene paradigme u smislu onoga što se osjeća odnosno doživi, a ne samo onoga što se vidi. Prave se veće pauze, laganije se pohode ključna mjesta, letovi odnosno planovi puta se ležernije prilagođavaju i uglavnom mirnije se pristupa samom putovanju i boravku. Osjećamo umor koji u prvoj fazi kao da nije postojao, ili je adrenalin ipak bio prejak a imuni sistem jači. Počinjemo se radovati a ne tugovati zbog povratka kući. Travel takes You places geslo je poznatog lanca hotela i počinjemo shvatati šta je pisac htio da kaže. Ne znam … isprva sam mislio da starim, da godine čine svoje, da sam se zasitio putovanja, da su mjesta počela da liče jedna na drugo. Svaka zemlja na nekom kontinentu u osnovi nalikuje nekoj drugoj u kojoj smo bili. Isprva nema velike razlike između Kenije i Tanzanije sve je to Afrika ona prava, nema puno razlike između Bolivije i Perua, Austrije i Njemačke i Kine ili Tajlanda. Gradovi liče jedan na drugi, slično su organizovani, uglavnom prevladava maksimalno sedam ključnih znamenitosti i to je to. Dolazi otpor prema putovanjima onaj osjećaj da se sve to već negdje vidjelo. Deja Vu… i onda iznenada ponovni odlazak u grad u kojem si bio više puta, prepuštanje trenutku kada prosto sjedneš u kafić u njegovoj glavnoj ulici i jednostavno ne radiš ništa nego samo posmatraš donosi iluminirajuće iskustvo! Neki čudni glas u tebi počne da se budi, odjednom shvataš da su sva putovanja u osnovi bila jedno veliko putovanje ka samom sebi. Jednostavno sjediš, čitaš neku dobru knjigu, uživaš u anonimnosti i činjenici da kad bi to radio u tvome gradu svi bi mislili da si i zvanično poludio. Sjediš ili hodaš ali lagano, bez pritiska, bez grča. Bez nasušne potrebe da vidiš nešto, kupiš nešto, doživiš nešto što možeš samo prepričati. Jednostavno ti se počinju odmotavati stvari po glavi. Naizgled teški problemi svakodnevnice počinju dobivati obrise fantastičnih ingenioznih rješenja. Slažu se kockice života, prelazi se iz haosa u red, neki čudni smirujući osjećaj preispitivanja samog sebe, ljudi, okoline i postupaka u pozitivnom smislu poprima oblike ideja čije je vrijeme došlo, motivacija raste, energija dolazi i sa njom i ponovni odgovor na ono zašto, bez kojeg ne bi bio u stanju ni ustati iz kreveta, a kamoli ostvarivati uspjeh iz dana u dan. Zaista vjerujem da ima tišina kojih se vrijedi sjećati više i draže od najljepših riječi… Vrijeme prolazi polako, a istovremeno i tako prokleto brzo. Smisao putovanja nije u gledanju drugog i drugačijeg nego u razvijanju sposobnosti da gledamo drugim i drugačijim očima napisao je nekad davno Marcel Prust, i bio u pravu ili ne mislim da razumijem konačno šta znači vratiti se sebi. I dalje se radujem putovanjima… i dalje se radujem povratku… Ali sve manje imam toga da prepričam, a toliko toga da samom sebi kažem, skoro ništa da uslikam da bi stavio na zid ili policu ali toliko toga da zauvijek ovjekovječim slikama u oku. Sasvim je svejedno koliko daleko putujem, čime putujem, gdje putujem, čovjek vremenom postaje sve bolji i bolji u svjesnoj spoznaji samog sebe, onoj čuvenoj spoznaji koja proizilazi iz onog pravog putovanja – putovanja prema i ka samome sebi… I dalje se radujem putovanjima. Sada možda više nego ikada prije …

Poštovani prijatelji,
Iskreno Vaš,

Dr Kenan Crnkić