blog-ban
­

ČETRDESETE

“Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje.
Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi.
A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine.
Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno.
Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.”
-Meša Selimović „Derviš i smrt“-

Nevjerovatna je simbolika broja 40. Kao uvod u ovaj blog navest cu samo neke interesantne podatke vezane za ovaj misticni broj:
40 dana traje izgradnja stanice čovjeka, upravo 40 dana se i razgrađuje zbog čega i postoji tzv ,,četrnestica“ jer su i naučne studije dokazale da je normalan period dubokog žaljenja zbog gubitka upravo tih famoznih 40 dana.
Proces trudnoće i dolaska dijeteta na svijet traje nevjerovatnih 40 sedmica.
Prema Bibliji, potop je nastao nakon što je kiša padala 40 dana i 40 noći. Nakon krštenja na rijeci Jordan, Isus se povukao u osamu u pustinju gdje je proveo 40 dana. Mojsije je postio 40 dana prije nego što je išao po ploče s deset božjih zapovijedi.

U judaizmu 40 dana je period pročišćavanja pa se tako kasnije nastala riječ karantena (quarantine) odnosi na proces čišćenja koji u pravilu traje 40 dana kako mu i samo ime kaže.
Muhamed a.s upravo u 40 godini u pećini Hira prima Božiju objavu putem meleka Džibrila.
Stara mjera kod svih Slavena – oka, sadrži 40 nečega. Oka meda bila je 40 drvenih čašica s dugom drškom, oka soli je 40 rjumočki, veličine rakijske čašice.

Zašto recepti za meleme i isjeljiteljska pića glase skoro uvijek na 40 dana, ili zašto se upravo u svojoj četrdesetoj godini orao nalazi na svojevrsnoj raskrsnici između smrti i tihog odumiranja lli prolaska kroz bolan period promjene koji će mu omoguciti pocetak jednog novog života?
Nije mi namjera baviti se dalje numerološkim i ostalim značenjima ovog mističnog broja ali evidentno je da se oduvijek znalo ili naslućivalo da 40 godina ima posebno značenja.
Moderna psihologija četrdesetu godinu navodi kao godinu prekretnicu.
Sa navršenom četrdesetom godinom došlo je do ispunjenje jedne životne faze.
Faza koja dolazi nakon, poznatija je i kao “kanonsko doba” čovjeka, što znači da je čovjekov intelekt tada daleko najrazvijeniji, o čemu svjedoči i ogroman broj velikih djela koja su zauvijek promjenila istoriju i tok čovječanstva a koja su nastala upravo nakon ove magične prekretnice.

7.8 i ja navršavam sa Božijom pomoću tu famoznu četrdesetu godinu.
Knjiga koju trenutno pišem možda najbolje odražava promjenu o kojoj sam prethodno govorio.
Nekada mi se čini da je potpuno drugačija, intezivnija a ponekad opet da je to onaj moj stari stil.

Da li se misli mjenjaju ili pak mi ostajemo isti?

Ili možda, samo možda, baš kao u OVOJ divnoj pjesmi „Stižu Četrdesete :)“…

Vještina prodaje

Prodaj mi ovu olovku ?
U sada vec kultnom filmu ,,Wolf of Wall Street (Vuk sa Vol Strita )” glavni karakter Jordan Belfort (kojeg glumi sjajni Leonardo di Caprio) prilikom odabira buducih prodavaca u svojoj firmi postavlja zadatak ,,Sell me this pen (prodaj mi ovu olovku)”. Na jednom od njegovih seminara Jordan objašnjava kako je umijece prodaje jedno od najvažnijih u životu jer se svi nalazimo konstantno u nekom obliku prodaje.Ili mi nekom prodamo nešto ili on nama proda razlog zašto to ne želi.

Na kraju filma u obliku predavaca ponovo postavlja to pitanje i dobija različite odgovore .

Po njemu postoje 3 glavna pristupa prodaji :

  1. Pristup baziran na ,,vrijednosti”. Ovdje prodavac govori potencijalnom kupcu kako je olovka vrijedna a nije skupa, kako lijepo izgleda, kako je dobar osjecaj imati je u ruci itd. Po njemu ovaj pristup prodaji koristi skoro 80% ljudi i on je apsolutno amaterski.
  2. Pristup baziran na ,,rješenju”. Ovdje prodavac pokušava saznati kakav problem osoba ima i nakon toga pristupa prodaji olovke kao rješenju .Ovaj pristup je donekle bolji jer gurui prodaje slažu se da ne treba ni poceti nuditi proizvod prije nego saznamo što više o osobi kojoj ga prodajemo. Ipak i ovaj pristup daje limitirane rezultate u praksi.
  3. Kreiranje ,,problema”. U samom filmu jedan kandidat kaže ,,Zapiši mi tvoj broj telefona na salveti. Nemaš olovku?” Iako on to objašnjava klasičnom teorijom ponude i potražnje u samoj srži ove metode leži koncept ,,urgentnosti” i upravo zbog toga ova tehnika je ubjedljivo najdominantnija i njena efikasnost je prosto nevjerovatna. Prodavac kroz koncept podsvjesnih ,,laderra” kreira problem i urgentnost kojim isključuje razumnu neodlučnost, svojstvenu ljudima, tjerajući osobu da kupi proizvod i istovremeno se dobro osjeća zbog toga što je rješila ,,problem”.

Iako Belforta mnogi osporavaju nijedno pitanje kao ovo nije izazvalo toliko debate u profesionalnim krugovima. Napisano je mnogo članaka a neke od najpoznatijih firmi koriste upravo to pitanje kod zapošljavanja.

Tako jedan poznati koncern koristi isto pitanje samo umjesto olovke traže da im se prodaju sunčane naočale i to u zatamnjenoj prostoriji.
Posao je na kraju dobio momak koji nije mnogo pričao za razliku od drugih.
Uzeo je naočale i naizgled pažljivo ih gledao. Nakon toga iznenada je uperio ,,flash lampu” sa svoga mobitela direktno u oči ispitivača i jednostavno upitao
,,Želite li sunčane naočale” ?

Ponuda i potražnja – as simple as that 🙂

Želim Vam od srca puno uspjeha u vještini prodaje !

Iskreno Vaš,
Dr Kenan Crnkic

Samo je nesigurnost sigurna

A, nesigurnost se definira kao obilje promjena. Analogno tome, samo su promjene sigurne. Živimo u svijetu u kojem se nivo informacija i promjena povećava za 9 puta svake godine. U jednom takvom ,,novom svjetskom poretku” jedna od najvećih iluzija je traženje tzv. ,,sigurnog posla “. Ne postoji nešto takvo kao sto je siguran posao. Svjedoci smo da ljudi koji su radili po 30 godina u jednoj firmi preko noći dobivaju otkaz. Svjedočimo ukidanju ili propadanju cijelih industrijskih grana s kojima propadaju i nestaju nekada „sigurna” zanimanja. U mom rodnom gradu Zenici, Željezara je bila najveći poslodavac a oni koji su završili metalurški ili mašinski fakultet najbolje plaćeni kadrovi sa ,,sigurnim” poslovima. Danas, kada se proizvodnja smanjila na minimum, kada zemlje poput Indije ili Kine sa jeftinom snagom proizvode željezo za nikakvu cijenu, ljudi koji su završili te fakultete su najsnažnije pogođeni nastalom promjenom. Zato, samo je nesigurnost sigurna.

Nedavno dobih pitanje od jednog uspješnog mladog direktora: „Da li je za uspjeh bolje koncentrirati se na jedan posao ili imati više različitih poslovnih interesovanja“? U knjizi ,,Leading Change” Kotter objašnjava da postoje 3 vrste odnosa prema promjeni: možemo voditi promjenu, možemo joj se prilagođavati ili pak možemo biti od onih koji se pitaju šta i kako se desilo kada nas promjena oduva. Ono što je sigurno jeste da su promjene neminovne i da mi ništa ne možemo uraditi kako bi smo smanjili broj ili intezitet promjena. Ono sto možemo jeste – promjeniti svoj odnos prema promjenama.

Drugo pitanje koje sam nedavno dobio bilo je ekonomske prirode: „Da li smatrate da će Euro kao valuta nestati, da će nestati ostale valute i bitcoin ovladati“?Da li se jos neko sjeća njemacke marke, šilinga, lire i ostalih valuta koje su jednostavno preko noći prestale postojati? Ne vidim zašto se isto ne bi moglo desiti i sa mnogim drugim pa i svim valutama. Šta bi onda bila valuta budućnosti? Ona čije posjedovanje bi nam omogućilo najveću moguću sigurnost u ovom nesigurnom svijetu. Po mom mišljenju ta valuta se zove ,,OPCIJE”. Moramo imati vise opcija u životu. Radeći trenutno na istraživanju za moju treću knjigu čitam, vjerovali ili ne, Ezopove basne i narodne izreke. Vjerujem da je davno sve ključno rečeno i da samo možemo doprinjeti kroz modeliranje starih mudrosti na način da odgovaraju sadašnjem formatu shvatanja. Postoji izreka ,,ne stavljaj sva jaja u jednu korpu” koja na najbolji način oslikava šta znači imati opcije i diverzificirati svoje mogućnosti. Danas je sasvim normalno da izgubite posao preko noći, ne zbog toga što ste radili loše, nego zato što se firma privatizuje (državni poslovi su puni odgovarajućih primjera u svijetu; npr. ,,siguran” posao u telekomu se gubi zbog privatizacije kompanije), što se preuzima ili spaja sa drugom (npr. jedna finansijska institucija preuzima drugu ili se spajaju), usljed čega se drastično smanjuje potreba za radnom snagom, ili se provode unutrašnje promjene i usaglašavanja (ukidaju se neke pozicije ili cijeli odjeli pripajaju drugima). S druge strane, pogodno tlo za biznis u nekoj zemlji se preko noći mijenja dolaskom druge političke garniture na vlast ili dolazi do onog najgoreg- rata ili sukoba unutar zemlje ili zemlje sa drugima. Na kraju, postoje i oni uobičajeni razlozi: poslovni partner ili šef vas preko noći želi zamijeniti jer mu ne odgovarate, ili vas zamijenjuje jer nekom vraća uslugu, ili je promjenio smjer kojim želi ići, itd. Sve to nameće potrebu mudrom i pametnom čovjeku da ima više ,,opcija”.

Takođe, promjenu možete inicirati i sami vi. Kada shvatite da ne možete napredovati na nekom mjestu ili ostvariti nove, veće ciljeve kako bi ste naučili nešto novo, ili zaradili i postali više od onoga što ste bili, i da je jedino moguće ostvariti to što želite mijenjanjem sredine i operacijama na potpuno drugom, višem nivou, vi inicirate promjenu, aktivno tražite i prihvatate nove ponude u novim oblastima, zemljama i okruženjima.

Dakle različiti poslovi, poznanstva sa različitim ljudima iz različitih zemalja su neophodni da bi preživjeli dolazeće promjene. Danas smo svjedoci da je sasvim normalno da, i na Zapadu i na Istoku, možete dobiti posao ili poslovnu priliku te se preseliti u Dubai, Hong Kong, London, Njemačku ili bilo gdje drugo gdje vam se ukaže prilika da od svog života i karijere napravite najbolje što možete. Da bi ste to postigli potrebne su vam opcije. Opcije su valuta budućnosti. Držanje za jednu firmu, jednog čovjeka, stranku, grad, interes, jezik, industrijsku granu, poslovnu poziciju ili biznis bi bilo moguće samo da živimo u državi koja se zove ,,Utopija”. U 21. vijeku, sa ovakvim intezitetom promjena, takav stav je siguran put u dugoročnu propast. Darvin je davno rekao da neće preživjeti pametniji ni jači nego oni koji se uspješnije budu prilagođavali promjenama.

Stoga bi moj odgovor na ova dva pitanja bio sljedeći: strateški i sistematično gradite i imajte što više opcija prije nego sto vam zatrebaju. U svijetu u kojem je samo nesigurnost sigurna sa tom valutom biti ćete najsigurniji…

Hladno je u Beču

Hladno je u Beču. Neki hladan vjetar puše. Na štandu za kebap momčić. Promrzao, gladan pita kolika je cijena velikog pa malog pa pita ima li neki jos manji? Odlazi na štand prekoputa pa onaj 50 metara dalje. Suze u očima sakriva. Pitam ga kako si prijatelju? Slab mu je njemački ali engleski je odličan! Dobro sam kaže. Vidi se da je ponosan. Ja volim ponosne ljude, one koji neće spustiti glavu ni pred kakvom silom ni za kakav interes. One koji su iskreni. Nekad i na svoju štetu. Kaže da je izbjeglica iz Afganistana. Pitam ga da mu kupim kebap? Ne treba kaže. Evo rekoh ja se opet udebljao htio sam 2 bolje da pojedem 1 molim ga da radi mene podjeli. Kaže ok. Jedemo Kebap i pijemo jogurt. Zove se Tarik – kao moj brat. Priča mi kako je završio fakultet. Inžinjer je građevine, istjeran, protjeran, ipak zahvalan, hoće da radi. Čudim se ljudima koji su ga odbijali zato što mu je falilo tako malo. Taj 1 prokleti euro. Kažu ne smiju od gazdi a dali bi mada i sami teško žive. Ne znam da li te gazde ikada misle umirati s obzirom kako bešćutno žive. Tarik ima velike planove, vjeruje da će uspjeti, u očima mu se vidi žar svojstven pobjednicima.

Na toj zimi, vani uz male grijalice, taj kebap bio je nešto najslađe što sam ikada pojeo.

Da, kupio sam mu kebap. Ali on, on je kupio moju dušu… Zauvijek…

Ponekad se čovjek jednostavno umori.

I to je sasvim ok…

Umori se od laži, izdaja, ljudske zavisti, pakosti i ljubomore.

Umore ga bespotrebna pravdanja za dobronamjerne postupke, sumnje i neiskrenosti. Kažu kad imaš Boga za svjedoka pusti ljude da misle i pričaju šta god da im je volja.

Ali, ponekad se čovjek jednostavno umori.

Umori ga stalno postavljanje novih ciljeva, penjanje uzbrdo kojem nema kraja. Umore ga pobjede ali i porazi.

Ponekad se čovjek jednostavno umori.

Umore ga bahati vlastodršci, nesposobni poslušnici i ulizice kojima se okružuju ali i oni koji šute, nasjedaju na jeftine poene i dopuštaju da nekažnjeno prolazi nedostatak vidljivih rezultata, neispunjavanje obećanog i uopšteno stanje društva koje ne daje nikakvu nadu u bolje sutra.

Ponekad se čovjek jednostavno umori.

Rijetko iz jedne sobe prelazi u drugu direktno. Uvijek je tu neki hodnik, neki međuprostor izgubljenih koraka. Onaj u kojem treba donijeti egzistencijalne-životne odluke u koju sobu da uđe, kojim putem da krene i zašto?

Ponekad se čovjek jednostavno umori.

To ne znači da odustaje, da ne vjeruje, da nije motivisan ili da ne razmišlja pozitivno. Upravo u tim trenutcima umora od svakodnevnog, lažnog, jeftinog i profanog čovjek pronalazi onog pravog istinskog sebe i onda neometan bukom svjetine i gravitacijom većine mudro i sigurno hodi putem svojim.

Ponekad se čovjek jednostavno umori.

I to je sasvim ok …