Blog

Svi trebamo biti svjesni svoje misije u životu na ovome svijetu.Kada god činimo ono što nas ispunjava radošću, slijedimo svoju misiju.Međutim često nemamo hrabrosti suočiti se sa svojim snom.

Zašto ?

Četiri su prepreke. Prvo: od djetinjstva nam govore kako je sve što želimo učiniti-nemoguće.

Ako pak imamo hrabrosti iskopati iz sebe svoj san i živjeti u susret njemu, često se suočavamo s drugom preprekom: ljubavlju. Znamo što trebamo činiti, ali bojimo se da ne povrijedimo one oko nas, napustimo li sve kako bismo slijedili svoj san. Ne shvaćamo da je ljubav upravo dodatan poticaj, a ne nešto što će nas spriječiti da idemo naprijed.

Ne shvaćamo da su oni koji uistinu žele da budemo sretni spremni pridružiti nam se na tome putu.

Ako i prihvatimo ljubav kao poticaj, dolazimo do treće prepreke: straha od neuspjeha na koji možemo naići na svom putu.

I sam se pitam: jesu li porazi nužni?

Bili nužni ili ne, oni se događaju. Na početku naše borbe, nemamo iskustva i činimo mnoge pogreške. No tajna života je ova: past ćete sedam puta, ali ustat ćete osmi. I stoga, zašto je važno živjeti svoju misiju, iako pri tom patimo više nego drugi ljudi?

Zato što, jednom kada savladamo sve prepreke – a uvijek ih savladamo – ispunit će nas osjećaj samopouzdanja i ushita. Mi počinjemo živjeti s radošću i zanosom.

Tada dolazimo do četvrte prepreke: straha od ostvarenja sna za koji smo se borili sav svoj život.

Oscar Wilde je rekao: “ Svaki čovjek ubija ono što voli.” I to je istina. Sama mogućnost da dobijemo ono što smo željeli ispunjava našu dušu krivicom. Gledamo one koji nisu uspjeli dobiti ono što su priželjkivali i osjećamo da ni mi ne zaslužujemo ono za što smo se toliko borili. Zaboravljamo na sve prepreke koje smo savladali, na sve ono čega smo se odrekli kako bi smo uspjeli doseći tako daleko. Možda baš zato mnogi ljudi kada im je njihova misija na domak ruke učine niz pogrešaka, nikada ne dostignu cilj – i to upravo kada je on bio tek samo još jedan korak od njih.

Ovo je najteža prepreka od svih jer nosi sa sobom određenu auru svetosti: odreći se užitka i pobjede. Ali ako vjerujete u to da ste dostojni onoga za šta ste se borili, tada ćete ispunjavajući svoju misiju pomoći Duši Svijeta,i shvatiti i ko ste i zašto ste ovdje.

Život je zanimljiv upravo zbog mogućnosti da se ostvari san. Niko ne može pobjeći od svog srca i zato je uvijek bolje slušati šta govori kako nikada ne bi naišao udarac koji ne očekujemo. Najtamniji sat uvijek je onaj koji prethodi izlasku sunca.

Moramo vjerovati da uvijek imamo mogućnost ostvariti ono o čemu sanjamo i što uistinu želimo. A kada nešto uistinu želimo,onda se cijeli Svijet uroti da to i ostvarimo.

Paulo Coelho

Alhemičar

Kao i uvijek sa velikim zadovoljstvom očekujem Vaše komentare i diskusije.

Iskreno Vaš,

Dr Kenan Crnkić

Poštovani prijatelji,

Da li smatrate da je dovoljno samo pozitivno misliti? Ukoliko je preduzetništvo kičma i krvotok ekonomije svih razvijenih zemalja, da li je ključ ekonomskog razvoja zemalja  u regiji u preduzetništvu? Riječ preduzetništvo ili poduzetništvo dolazi od preduzeti odnosno poduzeti nešto.

Za danas sam pripremio citat jednog od najkontraverznijih umjetnika svih vremena:

Djelovanje je temelj svakog uspjeha.
Pablo Picasso

Postoji priča kako je jedna žena došla kod Pikasa da joj nacrta vlastiti portret. Znajući da se na isto godinama čeka iznenadila se kada joj je veliki umjetnik rekao da odmah sjedne. U samo 15 minuta uzeo joj je osnovne koordinate i na njeno zaprepaštenje, na pitanje kada može doći po portret, rekao je da može doći odmah sutra. Portret je uistinu bio, kao i sva djela ovog velemajstora, sjajan. Kada je upitala za cijenu Picasso je, po nekim predanjima, rekao tada nezamisliviih 300 hiljada dolara. Iako iznimno bogata žena ne odoli iskušenju i priupita: „300 hiljada dolara za jedan dan posla? “ Ne“ odgovori veliki majstor, „za 30 godina rada, djelovanja i učenja“.

Da li je djelovanje i na koji način zaista temelj svakog uspjeha?

Iskreno,

Dr Kenan Crnkić

Budimo promjena koju želimo vidjeti u društvu.

                                         Mahatma Gandhi

Nekako svi vjerujemo da su nam potrebne promjene i neprestano se spominje kako će se stvari promjeniti – naravno nabolje kako za pojedinca, tako i za društvo u cjelini.

Jedan veliki pisac jednom je rekao: „Stvari se ne mjenjaju, mi se mjenjamo!“

Hoćemo li ući u Evropsku Uniju, NATO itd? Hoćemo li dobiti nove strane investicije? Kada će se i kako povećati stopa zaposlenosti, smanjiti siromaštvo, uvoz-izvoz, poboljšati obrazovanje, zdravstvo, sigurnost itd.? Da li će se stvari promjeniti izvana ili će promjene doći iznutra? Kakva je uloga pojedinca, grupe, društva u cjelini? Trebaju li nam promjene, možemo li bez njih, kako zamišljamo početak , a kako kraj  toga procesa? Vidimo li svoju ulogu u svemu tome, na koji način i u kojoj mjeri-nivou?

Nadam se vašim otvorenim, iskrenim i konstruktivnim diskusijama.

Iskreno,

Dr Kenan Crnkić

Put kojim nisam pošao – Robert Frost

U žutoj šumi račvala se puta dva,
Tužan što ne mogu na obje strane
Jer putovah sam, stajao sam dugo
I gledao dokle mi pogled seže
Kako jedan nestade u gustome grmlju;

I onda krenuh drugim, onim pravim,
Možda sam upravo tim putem trebao poći,
Obraslog travom što čeka nove korake
I mada sam znao, ako ne pođem tuda,
Koračaću ipak uvijek istim putem,

A toga su jutra oba puta bila prava
Prekrivena lišćem nedirnutim, mirnim.
Da, išao sam prvim još cijeloga dana!
Ali svi mi znamo da staze nas nose,
I ta sjenka sumnje stalno mi je govorila da se vratim nazad.

Ovo ću jednom s uzdahom reći,
Negdje nakon mnogo dugih godina;
U šumi račvala se puta dva, a ja –
Krenuh onim kojim se rijeđe išlo,
I nakon toga ništa nije bilo kao prije.

Svi se mi poput Alise u Zemlji čuda uvijek i iznova nalazimo na raskrsnici svojih života. I uvijek je izbor naš i ničiji drugi kojim putem ćemo krenuti. Pravo pitanje je da li je put kojim se rjeđe ide ispravan i zašto ? Da li ćemo možda krenuvši lakšim putem poput pjesnika na samrti žaliti što nismo odabrali onaj drugi. Šta je život ako ga ne živimo onako kako želimo, ako ne ostavimo trag ili se pak utopimo u svakodnevnici i prosječnosti i umjesto da živimo jednostavno životarimo ili još gore prosto egzistiramo. Koji je to put kojim nismo pošli i da li smo i zašto na pravom putu ? Izbor je uvijek bio i ostat će samo naš ! I baš kao i život, ono što od njega napravimo.

Kao i uvijek iskreno se radujem vašim iskrenim razmišljanjima i aktivnim diskusijama.

S poštovanjem,

Dr Kenan Crnkić