Blog

Danas zivimo u vremenu kada ljudi bez ikakve odgovornosti pricaju, pisu ili na neki drugi nacin prenose neistine, poluistine, a ponekad i grube laži. Želja za nekakvim primitivnim senzacionalizmom (cak i kad se radi o tragicnoj smrti nekog djeteta), potreba da se uzme “muštuluk” tako sto ce se o nekome (po mogucnosti bitnom ili dobrom) ili necemu nesto iskljucivo ruzno prenijeti, i to na nacin da ti imas ekskluzivu, podignuta je na ovim prostorima na nivo nacionalnog sporta, tako da ljudi sve vise i vise vremena provode u tracanju drugih, nalazenju ili izmisljanju njihovih mana, potvaranju tj. pripisivanju ljudima osobina koje oni kod sebe uopste nemaju itd.

Iako je to pusto gubljenje vremena jer nista dobroga ne donosi (a to vrijeme je moglo i trebalo biti iskoristeno za rad na vlastitom napretku, a time i napretku neke zajednice) istovremeno je i u svim svetim knjigama najstrozije zabranjeno, a kazna koja se za to propisuje na onom svijetu je jedna od najtezih, a na ovom svijetu onaj koji to radi svrstava se u red sitnih dusa koje se hrane tim napitkom gorcine i uglavnom  zive duboko nesretni i uzasno neuspjesni, jer im ta unutrasnja frustiranost i gorcina ne dozvoljava nikakav oblik napretka.

Na pocetku je uvijek samo rijec. Zvuci bezazleno, ali rijec je poput malja, i za svaku izgovorenu covjek ce odgovarati. Zato se kaze, ko vjeruje u Boga i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti. Znamo mi to svi jako dobro.

Ipak, tesko je iskorijeniti stare navike – neki to cak zovu i carsijskom (ne)kulturom da se prilikom ispijanja bezbrojnih kafa sto vise ljudi i pojava olaje do besvijesti, pa onda svako doda jos ponesto pikantno da zacini tu corbu i na kraju to dobije razmjere potpunog besmisla koje granici sa ozbiljnim ludilom.

Treba mudro koristiti vrijeme koje nam je u formi punomoci dato da ga koristimo do odredjenog casa u ovom nasem prolaznom zivotu. Kada covjek odluci da se prvenstveno bavi samim sobom, da  ne zavidi, da ne ogovara, da ne slusa, cita i ne gleda takve vrste nekonstruktivnih sadrzaja, da ne gubi vrijeme na te i slicne gluuposti dolazimo do pitanja kako se zastiti od najezde svih onih i online i uzivo poznanika  koji nam zele prenjeti to “nesto “. U smislu jesi cuo, zar ne znaš, ja da ti kazem, tako ti je to, ma ja, vidis ti to…

Jos prije 2500 godina ljudi su definisali ovaj problem i pronasli genijalno i jednostavno rjesenje koje su nazvali Test Tri Sita!
Pricu prenosim u cijelosti kako slijedi:

Sokrat je slovio za mudraca. Jednog dana ga potraži neki čovjek i reče:

”Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju?”
”Trenutak”, odgovori Sokrat, ”prije nego mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test. Da li si to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?”

”Tri sita?”

‘Da”, odgovori Sokrat, ”prije nego ispričaš neke stvari o drugome, dobro je uzeti malo vremena i prosijati ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito ISTINE. Jesi li provjerio da li je istina ono što mi želiš ispričati?”

”Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam čuo kako pričaju.”

‘Dobro! Ne znaš da li je to istina. Probajmo ponovo: pokušajmo prosijati drugačije, sad ćemo uzeti sito DOBROTE. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro?”

”Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.”

”Dakle,” nastavi Sokrat, ”želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito KORISTI.

Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj učinio?”

”Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.”

”Dakle,” zaključi Sokrat, ”ono što mi želiš ispričati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zašto bi mi onda pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.”

Napisao: Platon; prije 2 500 god.

Izgovorena rijec je odapeta strijela kojoj nema povratka. Zato budimo gospodari nasih rijeci, kako ne bismo postali robovi nasih negativnih navika i postupaka.

Spoznajte, primjenjujte i širite dalje.
Budimo promjena koju želimo vidjeti u društvu!

Iskreno Vaš,
Dr Kenan Crnkic