Najvažnija stvar koju na kraju naučimo u školi jeste da se najvažnije stvari ne uče u školi (Haruki Murakami ). U današnjem postu kojeg Vam od srca preporučujem da pročitate i podijelite sa što većim brojem ljudi govorit ćemo o ključnom problemu današnjeg razmišljanja, i po mom mišljenju razlogu zbog kojeg sam kritikovao i dalje kritikujem obrazovni sistem na našim prostorima.
Ukratko, naš sistem obrazovanja se zasniva i dalje na pukoj reprodukciji postojećih, umjesto na istinskoj produkciji novih i drugačijih misli, ideja promišljanja i rješenja.
U osnovi naši nastavnici i dalje maltretiraju učenike u osnovnim, srednjim školama i fakultetima da napamet uče ili narodski rečeno “bubaju” nešto što je neko prije nekoliko stotina ili desetina godina napisao. Ukratko, postavljaju se reproduktivna pitanja kako bismo mi koji se pitamo reprodukovali ili u prevodu ponovo proizveli ponavljajući nešto što je davno izumljeno, rečeno ili dokazano. Lično sam imao priliku prisustvovati ispitu na kojem uvažena kolegica, koja je nekada i na meni kao tadašnjem studentu bezuspješno pokušavala da trenira strogoću ili “gradi brend” poštovanog profesora, zahtijeva od studenata da NAPAMET nauče i nacrtaju najkompleksniji dijagram organizacione strukture, koji sve i da ga gledate i crtate morate pogriješiti, a koji se, što je najžalosnije od svega, u modernoj organizacionoj strukturi uopste više ni ne primjenjuje. Istovremeno na drugim fakultetima obaraju se studenti jer su pogriješili jedno slovo u definiciji, iako su apsolutno shvatili njenu suštinu. Ali preferiranje forme u odnosu na suštinu nije pravi problem.
Korijen problema leži u nedostatku stimulisanja produktivnog razmišljanja. Produktivno pitanje zahtijeva od nas da proizvedemo neko novo rješenje, ili da ga poboljšamo, ili pak predočimo i dostavimo na drugačiji način. Klasično reproduktivno pitanje bilo bi “Po npr. Schumpeteru načini pokretanja preduzetništva su …?”, dok bi produktivno pitanje bilo “Ukoliko biste Vi danas u ovom vremenu i okruženju trebali započeti preduzetnički poduhvat, šta bi to konkretno bilo, kada, kako i sa kim?”. Kao što vidite, u prvom se traži puko ponavljanje davno rečenog, koje mozda danas ili na ovom prostoru uopšte ne može da uspije, a u drugom se traži iznalaženje nečeg novog, konkretnog i apsolutno primjenjivog. Prvo pitanje traži jednostavan odgovor. Drugo pitanje traži pravo rješenje. Prvo zahtijeva tzv. linearno razmišljanje. Drugo traži danas u svijetu tako traženo i popularno lateralno razmisljanje (vise od 100 jako traženih i popularnih knjiga u zadnjih 10 godina napisano je samo na ovu temu, preporučujem Vam da pročitate nešto dodatno na ovu temu).

Znam mnogi će reći “Ma ne treba izmišljati toplu vodu”. Slazem se…
Ali ista ta topla voda prvo je grijana na vatri, nakon toga na strujnom šporetu, pa putem protočnih i gasnih bojlera, cijevi i cijelih sistema, a danas sve više uz pomoć vjetra, sunca bioenergije, razgradivih materija, solarnih konvektora itd. Po Albertu Einsteinu definicija gluposti jeste raditi jedne te iste stvari na jedan te isti način, a istovremeno očekivati drugačiji rezultat.
Danas kada smo svjedoci hiperinflacije različitih diploma i titula koje nemaju svoje realno utemeljenje, kada mladi ljudi nakon jako napornog i zahtjevnog studija nažalost završavaju na biroima za nezaposlene, ne mogu da ne pitam i sebe i Vas u kojoj mjeri je u korijenu obrazovni sistem, bez obzira bio on državni ili privatni, kriv za sve to.
U kojoj mjeri učimo nove generacije da produkuju nove, a manje da reprodukuju stare i izlizane dogme i rješenja?
U kojoj mjeri smo kao takvi opremljeni i spremni na globalne promjene koje neizostavno dolaze?
Koliko sami u svakodnevnom životu vježbamo umijeće produkcije novog, drugačijeg, poboljšanog, a u kojoj mjeri robujemo starim razmišljanjima, naučenim znanjima i stečenim vještinama? “Old habits die hard” kultna je pjesma fenomenalnog Mick Jaggera – Stare navike umiru teško, ali ipak, prije ili kasnije, morat ćemo ih se osloboditi kako bismo krenuli naprijed.

Produkcija ili reprodukcija? Izbor je naš, a pravo pitanje jeste da li ga uopšte i imamo?

U očekivanju Vaših aktivnosti i komentara, unaprijed Vam se zahvaljujem i srdačno Vas pozdravljam.

Iskreno Vaš,
Dr Kenan Crnkic