Prodavač Lobanja

Kažu da je nekada davno, tamo negdje, daleko od svih prometnih puteva, u mjestu gdje počinju sve bajke, živio čovjek koji je držao prodavnicu ljudskih lobanja. Što zbog daljine, što zbog zabačenosti, rijetko bi ko navraćao u njegovu prodavnicu.

Tek jednom ili dva puta godišnje neki putnik, nenamjernik, najčešće neko ko bi se izgubio ili zalutao, ušao bi u čudnu prodavnicu i ostajao zapanjen viđenjem polica punih lijepo poredanih ljudskih lobanja; jedna do druge, bijele i sređene, uredno poredane po rafama. Tek nakon što bi prošao kroz vrata vidio bi da je prostorija poluokrugla – neočekivano – jer je kuća izvana izgledala kao i sve ostale kuće – ćoškasto. Zatečen, više za sebe nego za ne-tako-starog-koliko-sijedog čovjeka koji je stajao za tezgom, izgovorio bi: „Šta je ovo, za Boga miloga?” „Prodavnica lobanja”, lakonski bi odgovorio onaj sijedi čovjek.

Prihvatajući zastrašujući odgovor, kao da je čuo najnormalniju stvar na svijetu, čovjek bi nastavio: „Pa, koliko koštaju?” „Ove s lijeve strane – jedan bakrenjak, ove s desne strane – jedan srebrenjak, a ove iza mojih leđa su besplatne”, odgovarao bi sijedi prodavac samo povećavajući zbunjenost kod nesretnog kupca koji još nije imao vremena ni pokajati se što je uopće i ušao u ovo čudno mjesto. „Zašto su im cijene tako različite; naoko sve izgledaju isto?” upitao bi dalje.

„Ove što koštaju srebrenjak pamtile su, usvajale i prihvatale svaki dobronamjeran savjet koji bi čule, uzimale bi znanje gdje god bi ga našle – ne razmišljajući od koga korisno znanje dolazi – znajući da je to njihova izgubljena imovina, savjetovale su se sa boljim od sebe i primjenjivale sve što bi naučile; u njima je ostalo sve što su ikada čule i naučile. Ove od bakrenjak, čule bi ponešto od onoga što bi trebalo da slušaju, pamtile bi malo, a primjenjivale još manje; dok su bile glave (prije nego su postale lobanje) mislile su da su najpametnije na svijetu, a svaki dobronamjeran savjet smatrale su otvorenim neprijateljstvom i samo su se sa gorim od sebe savjetovale; u njima ništa od naučenog nije ostajalo. Ove besplatne, i dok su bile glave, služile su samo za ukras. Niti su šta čule, niti su šta upamtile, niti su šta pitale, niti ih je bilo šta osim ukrašavanja zanimalo.”

Da, ova besmislena pričica s početka ima i nastavak koji u sebi nosi snažnu poruku onda bi onaj nesretni, izgubljeni putnik izlazeći na kraju iz čudne prodavnice upitao: „A ima li lobanja koje koštaju zlatnik?” „Ima”, čuo bi odgovor, „ali one nikada nisu bile na prodaju.”

Iskreno Vaš,

Dr Kenan Crnkić