Jedan čovjek do te mjere je bio fasciniran leptirima da ih je svakodnevno satima gledao kako lete. U želji da ih bolje upozna, proučavao je njihov neobični put transformacije i nastajanja.
I tako, jednog dana, uočio je maleni otvor na čahuri leptira. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati energično muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.
Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje i da je odustao. Zato je čovjek odlučio da pomogne leptiru. Otišao je kući, uzeo malene makaze i izrezao čahuru tako da otvor bude dovoljno velik.
Leptir je s lakoćom izašao, ali imao je krhko tijelo i smežurana krila. Čovjek je nastavio da prosmatra leptira, očekujući da će se krila svakog trenutka otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala i osnažila leptirovo tijelo vinuvši ga baš kao i druge u nepoznate i neistražene visine.
Međutim, ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj kratki život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.
Uprkos svoj svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama čovjek nije razumio da su poteškoće kroz koje je leptir morao proći izlazeći iz čahure, dio puta njegovog razvoja, kako bi kad se oslobodi čahure bio dovoljno snažan, otporan i spreman za svoj let.
Ponekad su upravo poteškoće ono što trebamo u našem životu. Poznato je da kada Bog nekoga voli stavi ga na iskušenje. Kada bi nas oslobodio svih prepreka, problema, iskušenja i poteškoća nikada ne bi smo postali tako snažni, otporni niti sposobni koliko smo sada i koliko tek možemo biti. Nietzche je rekao nešto, u što sam duboko vjerujem, i u što sam se više puta uvjerio u svome životu :“Sve što nas ne ubije samo nas učini jačim„.
Zato kad sljedeći put naiđete na poteškoće znajte da je to neizostavni dio razvojnog puta i da je njihova svrha upravo ta da nas osnaže i nauče nečemu važnom. Isto tako kad budete željeli nekome da pomognete ponudite mu udicu umjesto ribe, jer najveće bogatstvo koje možemo da ponudimo nekome jeste da mu otkrijemo njegovo sopstveno.
” Tražio sam Snagu…
I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile.
Tražio sam mudrost…
I Bog mi je dao probleme koje je trebalo riješiti…
Tražio sam bogatstvo…
I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražio sam hrabrost…
I Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo savladati.
Tražio sam ljubav…
I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam usluge…
I Bog mi je dao prilike.
Nisam dobio ništa od onog što sam tražio…
Al dobio sam sve što mi je ikada trebalo.”
Ovaj blog napisao sam nadahnut razgovorom sa svojim dugogodišnjim izuzetno lojalnim i iskrenim prijateljem. Volio bi da osim komentara na gore navedeno povedemo zajednički diskusiju u kojoj mjeri je sve ovo primjenjivo u odgoju odnosno mentorisanju naše djece, studenata, saradnika, podređenih i svih onih koje volimo, kojima želimo dobro i samo dobro i koje pokušavamo poštedjeti svakog iskušenja i zla ovoga svijeta.
Da li je baš uvijek put do pakla popločan dobrim namjerama ili pak….
Iskreno Vaš,
Dr Kenan Crnkić
Svaki čovjek posejeduje sve resurse koji su mu potrebni da napravi promjenu. Ponekad su upravo teškoće ono što nam je potrebno. Bez njih nikada ne bismo postali snažni.
Odlična tema za diskusiju. Smatram da je svakom čovjeku u životu potrebna prilika. To je najbolja pomoć koju nekome možemo pružiti. Ako je u pitanju dijete, roditelj mu daje priliku da uspije u životu, time što mu pruža školovanje. Na djetetu je da odluči da li će učiti ili neće, da li će biti najbolji ili ne. Podrškom i ljubavlju, dijete sebi određuje put. Svi mladi ljudi su sposobni da sami sebi izaberu smijer kretanja života. Ukoliko su uporni, naći će se neko ko će im pružiti priliku da rade i da se dokažu. Kada vam neko pruži priliku, treba je iskoristiti, jer nikada ne znate ko će vam dati sledeću i da li ćete se moći za nju izboriti. Ako ste djetetu od malena pružili sve, dijete to neće znati da cijeni, jer ne zna šta sve treba proći da bi se nešto steklo. Sve što nam treba je prilika za ostvarenje svojih snova i ciljeva. Sve ostalo je na nama. Trud, rad, upornost i disciplina.
U danasnje vrijeme smo skloni pretjerano stititi svoju djecu, prijatelje ili osobe koje volimo ne razmisljajuci da im time ogranicavamo samostalnost i neovisnost. Cesto im saljemo pogresnu poruku da nisu u stanju sami rijesiti odredjeni problem, te im time rusimo samopouzdanje. Nije dovoljno djetetu govoriti kako je najbolje i da moze sve sto pozeli, ako se djelima to ne pokazuje. Djeca koja odmalena nisu naucena biti samostalna, kada odrastu, teze se snalaze u svijetu odraslih.
Zanimljiva je ova priča o leptiru. Čovjek je prerano prerezao čahuru. Leptir se trebao još razvijati unutar čahure i ona mu je bila zaštita. Nije bio spreman za vanjski svijet. Trebao je očvrsnuti i biti spreman na taj vanjski svijet i izvući se iz čahure sam. Čovjek je sa dobrom namjerom prekinuo prirodni put leptira.
Međutim, čovjek je mislio da mu je teško i da mora što prije vani. Simbolika bar po meni…
Tako nekad želimo dati savjete ljudima, usmjeriti ih u nekom dobrom pravcu, ma ne ide. Okrenu se protiv nas i misle obrnuto, da im želimo loše.Treba ostaviti čovjeka da sam neke stvari shvati i da dođe do svog odgovora na neka životna pitanja. Bolja je dobra ili loša odluka…ali da je čovjek sam donese. Jedino u momentu, kad je teško pružiti mu pomoć i ne osuđivati ga. Možda je neka teška situacija put ka nečem boljem. Čovjek sam treba sazrijevati na svom putu. Bila sam u puno situacija da želim dobro i da se miješam i da pomognem. U tom trenutku se čini da treba pomoć, ali ne dobijem povratan odgovor, nego ljutnju. Ali se nauči kroz to, ma i desi se opet, ali idem sa dobrim namjerama uvijek, malo pametnije…mislim 🙂
Jedini smisao ljudskog života je borba.
Pobjeda ili poraz u Božijim je rukama.
LP
Od samog rođenja smo vezani za uspone i padove. Ako sami ne naučimo stajati na nogama ili plivati, teško da ćemo ikada slobodno trčati ili biti dobri plivači. Vremenom će nam se otvarati razni putevi, perspektive koje nemamo trenutno. Jednog dana kada pogledamo u nazad svi problemi izgledati će samo kao male prepreke na putu.
Predivan tekst! Tema za diskusiju je odličn. Naravno da se slažem da svaki čovjek u životu treba da osjeti poteškoće da bi kasnije bolje cijenio sve što ima. Vrijednim radom, zalaganjem i trudom sve se može postići. a razna iskušenja nam daju životne lekcije koje nikada ne zaboravljamo i koje uvijek možemo ako nam zatrebaju iskorsititi. U dogoju djece ih možemo primijeniti na taj način što ćemo djeci kao roditelj obezbijediti uslove za školovanjem, a onda ih pustiti da se “sami bore” ( u smislu da uče, da se bore za svoju poziciju ističući svoje znanja, vještine ). Svako iskušenje je događaj iz koje trebamo izvući pouku kako dalje i naravno ne ponavljati grešku. Uz svako rješavanje problema stičemo mudrost, zrelo, životno iskustvo. Nikada se ne trebamo predavati ma koliko stvari teško izgledale jer se nikada ne zna šta se krije iza te poteškoće i kakvo dobro nosi. Kao što bi se reklo “iza kiše uvijek sunce dođe”… 🙂 🙂
Pogledao je na to mlado i krhko stablo sa tu i tamo malehnim listicima sto su stidlivo izvirale. Tako zelene, osvjezavajuce zelene u tom sivom zelenilu, odavajuci i istovremeno skrivajuci neku tajnu. Malcice je stablo bilo nakriveno. “Bit ce tu posla” pomisio je. Pricvrstio ga je lagano uz zabodenu sipku, da se stablo usprvi i da raste pravo. Stablo je raslo pravo, ali ne dovoljno brzo i ne dovoljno poletno da se odupre bodljikavim zelenim zicama sto ga vukose i ranjavase, ostavljajuci stablo bez daha i snage da se bori. Uzeo je i nemilosrdno zgrabio zelene zice i sve do jedne sasjekao. One su bile uporne, ali bio je i on, shvatio je da se za svoje stablo mora boriti. Izlozio stablo suncu, zraku i vodi. Redovno je kresao suhe i ispucale grane. Krecio stablo kako bi ga zastitio od onih dosadnih stetnih glivica i mrava sto sto bi se znale duboko uvuci pod koru njegovog sad vec mladog drveta sa slatkim plodovima sto su mu tjerale vodu na usta kad bi ih samo pogledao. Drvo je cvrsto stajalo na korijenima svojim, i nema toga vjetra sto ce ga odatle iscupati. Sjeo je pod debeli hlad krosnje drveta svog da se malo odmori.
Većina nas u mladosti, svoj život može poistovjetiti sa životom mladog leptira, budemo li, u datom trenutku, imali nekog, da nas ohrabriti i ukaze na to, da je život po prirodi trnovit, naučit ćemo se nositi sa izazovima i svakodnevnim problemima, neuspjehe ćemo smatrati, stepenicom ka uspjehu, kojem i težimo.
I najteža iskustva imaju svrhu. Prepreke ponekad deluju nepremostive, a udarci neizlječivi, ali oluje nakon kojih ustajemo čine nas otpornijim na vrijeme i bol koju nam život ponekad priredi.
Sve ima svoje vrijeme, samo treba biti uporan.
Samo upornošću neuspjehe možemo pretvoriti u uspjehe!
Bez životnih teškoća nema ni razvoja.One nas podstiču da postanemo bolji, jači i mudriji.Zbog toga ljude koje volimo trebamo ohrabrivati da rješe probleme samostalno, a ne da ih rješavamo za njih.
Kada bi roditelji rješavali probleme svoje djece čim se oni pojave, ne bi im pružili priliku da sami pokušaju da ih riješe i samim tim nauče važne lekcije u životu. Ne kažem da djecu treba pustiti da se sama bore pa šta bude. Treba ih savjetovati i usmjeravati, ali najvažnije lekcije se nauče iz iskustva. Pružite svojoj djeci mogućnost da steknu iskustva i razviće svoja krila kao leptiri…
Poslije svake savladane prepreke možemo vidjeti koliko smo ustvari jaki i koliko smo spremni žrvtovati da bi postigli uspjeh.
ne trba biti obezhrabren nekim iskušenjem u životu, treba ga savladati i znati da će mo posle toga biti jači
Odlicna prica, veoma poucna….
Svi se nekad nađu u ulozi malog leptira i čovjeka koji hoće pomoći.
Bilo bi poželjno da svaki čovjek obavi razgovor sam sa sobom ( mislim da je ovo najteži razgovor) da tačno odredi svoje ciljeve, da bude spreman na odricanja i poteškoće na koje će nailaziti na svom putu do ostvarivanja cilja i da nikad al nikad ne skida pogled sa svoga cilja.
Realno gledajući, čovjek se uči dok je živ. I bilo bi lijepo kada bi sve naučio i postigao na lak način. Ali onda to ne bi ništa značilo. Uvijek pamtimo i ponosni smo na stvari koje smo teško postigli, u koje smo uložili veliki trud. Takvi uspijesi nas čine sretnim jer smo ih svojim trudom zaslužili, i to su lekcije koje najduže pamtimo.
Osobe kojima je sve “servirano na tacni” i na taj način dođu do uspjeha ne znaju cijeniti blagodati tog uspjeha, oni misle da su rođenjem predodređeni da budu “lideri”…
“Nekima se može pomoći samo ako im se ne pomaže.” Jean Paul Sartre
Jako smo onoliko koliko možemo da se nosimo sa poteškoćama, svako od nas ima u sebi dovoljno snage da izdrzi sve sto mu zivot nos, ali je pitanje da li smo svjesni toga i da li se usudjujemo upotrjebiti sve sto posjedujemo. Odgoj je kljucan u tome, jer ako nas roditelji previse stite i ne pustaju da se sami suocimo sa poteskocama, nikada necemo uspjeti da u zivot poletimo sirko rasirenih krila.
Ljudi koji kroz život idu linijom manjeg otpora brže stignu do cilja, ali ostaju uskraćeni za iskustvo koje pruža duži put.
Svaku poteskocu treba prihvatiti kao izazov, kao nesto sto ce nas osnaziti, ohrabriti i uciniti mudrijom osobom, jer iz svakog izazova mozemo izvuci neku pouku.
Jedino ako zaista želimo uspjeh onda smo spremni na sve prepreke i izazove koji nam se nađu na putu i ako sve to uspijemo da pređemo jedino tada ćemo znati da smo zaista uspjeli.
Mislim da kada čovjek shvati da je on samo jedno bezpomoćno stvorenje koje je stvoreno od neke zemlje, vode itd. shvatiti da je nemoguće u životu dobiti nešto a da za to ne platimo cijenu na ovaj ili onaj način. Pošto je autor teksta malo zašao u duhovne sfere, to ću učiniti i ja. Kaže se da osobe koje nemaju duhovnosti, da će im Bog dati sve na ovom svijetu ali da neće imati nikakve duhovnosti niti će je moći osjetiti. Upravo je to ono što vežemo sa našim poteškoćama. Da li imamo pravo reći ukoliko nas je zadesilo neko iskušenje da se nama ono nije trebalo dogoditi? Po meni, naravno da nemamo jer mi u suštini ne znamo šta je za nas dobro, odnosno znamo, ali ne znamo koliku cijenu da platimo da to dobijemo. Eh, tu na scenu stupaju iskušenja i testovi. Moramo shvatiti da su oko nas svugdje iskušenja, počevši od onih 10 feninga za koje pomislimo da ih uzmemo sa ceste ili ako nekog ružno pogledamo na ulici. Isto u gore navedenoj priči sa leptirom; iskušenje je bilo da osoba poremeti leptirovo stanje, međutim sad se na to vežu druge teme poput one ako je osoba imala imalo znanja onda je trebala znati da je proces takav i leptira ne dirati, ali sad da ne ulazim u druge sfere. Super je stvar ako je osoba koja doživi određena iskušenja shvati odakle ona dolaze i izvuku određenu pouku iz istih, jer kao što sam gore rekao, ljudi imaju viziju šta žele, ali ne znaju koliku cijenu da plate da to dobiju ili ne znaju da je ta vizija samo jedna od mogućih beskonačno rješenja njegovog ili njenog problema, želje, zamišljanja itd.
Što se tiče drugog pitanja; kako mentorisati druge oko nas? Evo, po meni, jednog vrlo prostog odgovora (čast izuzecima); mi smo mentori u neku ruku našim prijateljima, djeci, porodici, profesorima itd. Uzet ću primjer profesora pošto ih uvijek gledamo kao osobe pune znanja, vještina itd. Nedavno sam čuo dobar izraz; prosvjetitelji (ljudi koji rade u prosvjeti, između ostalog profesori). Pa da li nas prosvjetle??? Odmah da kažem, čast izuzecima na strani profesora, a i studenata. Da se vratim na primjer; svi znamo da se određeni profesori hvale na ovaj ili onaj način, da svoj predmet dižu u nebesa itd. I šta se na kraju desi, samo nekih 10% studenata položi ispit. Po meni, to je neki siglan da je taj neko slab pedagog, odnosno tom nekom bi to trebao biti veliki signal da se malo mijenja i preispita svoje stavove i načine prosvjetljavanja studenata. Ovo se opet nadovezuje na moju gore navedenu rečenicu da ako osobe ne shvate šta je bit, suština iskušenja ili ako ih uopšte ne vide, a uvijek ih ima, mislim da takvim osobama samo na kraju može Bog pomoći.
Možda sam malo radikalan u priči, i možda sam malo offtopic u ovoj temi, ali sve u svemu, zapitajmo se malo šta se sve u današnje vrijeme događa oko nas? Zašto je malo-malo pa neko dobro bolestan, zašto ima ovoliko ubistava, nesreća, drogeraša itd. Mislim da je došlo vrijeme kada Bog narodu daje velika iskušenja, i mislim da samo oni koji vjeruju u Boga i da je sve od njega imaju šanse da ih laške prebrode i da na kraju kažu da ih to nije ubilo nego ojačalo.
Par mjerodavnih citata; (“Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.“), (Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’ i da u iskušenje neće biti dovedeni?” )
I prošli su bili extra, ali za ovaj post veliki pozdrav mom profesoru Kenanu. 🙂
“Sve što se dešava, dešava se Božijom voljom i određenjem i sve što nas je zadesilo nije nas moglo mimoići, i nije nas moglo zadesiti ono što nas je već mimoišlo”. Ali, pojedine naše odluke su povezane sa vjerom koju slijedimo, etikom, karakterom, savjesti, stidom, poštenjem tako da svako od nas ponaosob u skladu s navedenim djeluje na djecu koju odgaja i osobe koje poznaje.
Bez životnih teškoća nema ni razvoja.One nas podstiču da postanemo bolji i jači.Svaku poteskocu treba prihvatiti kao izazov jer iz svakog izazova mozemo izvuci neku pouku.
Skoro sam čula Aleksandra Berčeka.. Parafraziraću šta je rekao o životu, otprilike….život ima ulogu da uništi čovjeka, tako da borba i sa samim sobom i sa životom je neprestana..
Put koji idemo pun je trnja, nekad se trebamo mi sami ubosti i zapitati šta je ispravno a šta ne. Roditelji svojoj djeci stalno pomažu pokušavaju im učiniti život lakšim. Od malih nogu nas uče kako trebamo ići u školu učiti strane jezike, muzici sportu jer žele da budemo uspješniji u životu žele nam unaprijediti život. Mi sami moramo u sebi razviti želju za postignučem razviti nivo emocionalne inteligencije. Neki roditelji piu svojoj djeci zadaću čitaju lektire misleći da im pomažu i čine dobro, a nije tačno samo ih čine „retardima“ . Oni poslje se neče moči snači u životu kada ih zadesi prva nesreća prvi „trn“. Prvi pad u budućnosti odmah će pokleknuti i reci ja to nemogu. U neveljama treba se dići jer baš kao sto je rekao Nietzce sve sto nas neubije to nas ojača, to je tačno jos pogotovo ako naučimo nešto iz te pogreške. Bog ima za svakoga svoju priću i njegove uspjehe i padove i svakoga stavlja u neka iskušenja svaki dan, samo mi trebamo izaći iz toga pametniji !
Ljudi koji su imali najviše poteškoća u životu su uvijek postizali najbolje rezultate. Oni su znali da se moraju boriti, da sve moraju sami da postignu i da im često ljudi neće pomoći nego samo još otežati. Primjer su naši odbojkaši u sjedećoj odbojci, to su ljudi koji i sa toliko poteškoća u životu postižu odlične rezultate, oni nam pokazuju da je sve moguće ukoliko se potrudi za to.
Život je velika borba..Borba koja koje je podijeljena u mnoštvo rundi sa kojima se čovjek susreće. Počevši od škole, fakulteta, posla, porodice, djece ..Jedna runda završava, a druga počinje i tako sve do smrti.. Jedni problemi se rješava, a drugi nastaju i tako ukrug. Čovjek ili biva jači ili slabiji, sve zavisi od toga koliko je sposoban da se nosi sa svime što život nosi.
Roditelji su tu da nas usmjere i pokažu nam pravi put, al mislim da korake kojim ćemo gaziti po tom putu trebamo samo odabarati. Na taj način ćemo biti u prilici da postanemo samostalniji, spretniji i jači za sve ono što nas čeka u budućnosti!
Jedna od mudrosti koje sam čuo u posljednje vrijeme glasi vrlo jednostavno da nam Bog podari onoliko teskoća koliko možemo sami da podnesemo i ponesemo na plećima.
Ono što je zanimljivo jeste da nasi roditelji vrlo često se povedu baš kao što je i ovaj čovjek u slučaju sa leptirom. da bi nas zaštitili pribjegavaju da jako puno poslova urade za svoju djecu i onda baš kao i čovjek leptiru naprave od nas dosta nesposobne ljude za život, krhke i vrlo ranjive, nespremne za život.
I opet cu se vratiti na pocetak, Bog nam podari onoliko koliko mi možemo da podnesemo. Zato sam pobornik shvatanja da u životu želim sve da uradim sam, bez obzira koliko god to bilo teško, takodjer jako mi je drago kada donesem neku odluku sam i sprovedem je u dijelo bez obzira koliko ona bila pogrešna u datom trenutku za mene i donosila mi štete, sam za te odluke odgovaram i snosim odgovornost i u slučaju da to ispadne kako dobro tako i loše. jer jedino tako mogu da budem odgovoran, svjestan i karakteran čovjek
Nažalost, ljudi često tuđu dobrotu shvate kao svoju propast. Jednostavno, stvar je u percepciji, ne gledamo svi iz istog ugla. Međutim, i kad neko shvati pogrešno našu dobrotu, to nije razlog da prestanemo činiti dobro, uvijek ćemo na nekog naići ko će stvarno cijeniti našu želju da pomognemo.
“Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno. nije važno, čini dobro! Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim. Nije važno, budi iskren i pošten! Ono što si godinama stvarao u času bi moglo razrušeno biti. Nije važno, stvaraj! Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći. Nije važno, pomažio im! Daješ svijetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima. Nije važno, daj najbolje od sebe! Gledaj, da ti niko ne dođe, ako od tebe neće otići sretniji i zadovoljniji…”
Iako, nekad treba i prešutiti, ljudi najbolje shvate ono što smo htjeli reći tek kad to dožive u svojoj koži. Koliko god ljudi mislili suprotno, ako smo strpljivi, poslije svake muke dolazi last, poslije svakog iskušenja dolazi nagrada od Boga.
Ova prica me podsjetila na jednu pricu koju sam davno kao dijete slusala a oni koji su nam je pricali sugerisali su nam da je povezemo sa uspjesnim ljudima.
Postavili su nam pitanje: Da li znate kako nastaje dijamant?
Znali smo da dijamanti imaju ogromnu vrijednost i da su dragocijeni, da su prelijepi i da im se ljudi dive. Ali smo isto tada i saznali da kristalizacija kaplijca vode nastaje na dubini od 190 kilometara pod zemljom, pri temperaturi od oko 2000 stepeni C i pritisku od oko 60 kilobara i to za 3 bilijuna godina.
Dijamanti ne bi bili toliko vrijedni, da proces njihovog nastajanja nije tako mukotrpan. Pored toga sto je lijep ono je najtvrdji poznati materijal. Potrebna je ogromna snaga i pritisak stijena, uzavrela vrucina i mnogo godina da se stvori nesto sto danas simbolizira ljubav, cistocu, zdravlje, trajnost….
Uspjesni ljudi koji sijaju, koji imaju vrijednost, koji su prepoznatljivi, koji su dragocijeni…da bi bili to sto jesu morali su proci muke i patnje da da bi postali dijamanti. Taj je pritisak bolio ali je i oblikovao. Vrucina je pekla ali i ucila. Vrijeme je prolazilo sporo, ali sabura…kad tad se ugleda svjetlo dana i kad tad ce dijamant da zasija.
PUT DO PAKLA POPLOČEN JE DOBRIM NAMJERAMA!
I što više mislim o tome sve sam sigurnija da je stvarno tako. Uglavnom baš kod prijatelja i najmilijih je često teško stati u kraj sa dobrim namjerama. Ja sam sama napravila hrpu gluposti iz dobrih namjera.
Uglavnom ako ne znamo stati dovoljno se samo upitati – Što će se promijeniti i kako i koliko ja na to uticem?
Nakon tog jednostavnog pitanja stvari se drastično mijenjaju.Ova priča o leptiru me jako inspirisala. Imajući na umu poznatu izreku:” u svakom zlu treba pronaći nešto dobro” valjalo bi ovome dodati i pozitivnu notu.Jer svaka kriza u životu trebala bi završiti pozitivnim ishodom. Iz nje se može izaći ojačan i preporođen. To potvrđuje misao:”Što nas ne ubije to nas ojača” odnosno :”Što sam slabiji to sam jači”. Ovakvo stanje koje čovjeka ruši do dna, ipak može biti motivacija i prilika da se čovjek može vinuti u novi početak nekog novog životnog puta koji otvara priliku za postizanje životnog preporoda i uspjeha. Ponekad upravo životne krize pretvaraju čovjeka u jednu novu, preobraženu osobu koja se baš poput feniksa izdiže iz pepela i doživljava svoju preobrazbu. Život nam uvijek donosi krize i iskušenja koje trebamo kako bismo spoznali ono za što smo spremni u budućnosti. Ujedno čovjek tada možda dobije posljednji odgovor na pitanje o smislu svog života. Sjetivši se poznate izreke:”Nakon svake oluje zrak je čist i pojavljuje se sunce” može se zaključiti kako nam svaka vrsta krize osvjetljava put kojim treba stići do vlastitog napretka i sreće.
Predobra tema. Ali nisam sigurna da se slažem sa svim prethodnim komentarima u potpunosti. Iz članka smo zasigurno svi zaključili da je čovjek imao samo dobru namjeru, ali upravo zbog toga smatram da je greška to što je sam na osnovu vlastitog znanja donio ovakvu odluku. Šta mislite da li bi istu grešku napravio da je imao tim ljudi sa kojim bi mogao osigurati adekvatno rješenje? Ako bi u timu imali stručnjaka sigurno bi odustali od ideje da mijenjaju ovaj prirodni proces.
Slažem se da je potrebno da svoju djecu učimo da budu što samostalniji, ali isto tako ne zaboravimo da su naša djeca sretna što mogu imati roditelji koji će ih usmjeriti na pravi put te biti oslonac u svemu.
Također se slažem da se na vlastitim greškama najbolje ući ali isto tako smatram da ako smo mi naučili iz vlastite greške zašto to ne bih podijelili sa svojom djecom, na taj način ih možemo uštedjeti bola, patnje itd. Naravno ovisno o različitim situacijama…
Ukratko smatram da je rad u timu koji su posvećeni zajedničkom cilju – realizaciji postavljenih zadataka – na temelju uzajamne odgovornosti efikasniji u odnosu na rad pojedinca. Timski način rada pruža veliku prednost jer se zajedničkim naporima postižu skupni rezultati koji, u pravilu, nadmašuju zbroj pojedinačnih. Pritome uglavnom, i svaki pojedinac postiže više nego u klasičnim uvjetima izvan tima.Timovi – nasuprot pojedincima i grupama pojedinaca – imaju, naime, mogućnost zajednički iznjedriti umijeća, iskustva i disciplinu koju nameće današnje vrijeme promjena. To se postiže zahvaljujući timskom potencijalu i sinergiji. Ljudi dijele svoje talente, znanje umijeća, iskustva i emocije – i to ne samo za vlastiti probitak već za postizanje zajedničkih ciljeva i obavljanje zadataka koje, kao pojedinci, ne bi sami mogli obaviti
Buduci da je tema jako zanimljiva, i zivotna je prica svih nas, i jako poucna…Ja sam jako sretna sto je dr.Crnkic bas ovu temu izabrao.Podsjestio me je necega o cemu sam kao mala djevojcica razmisljala,i danas puno vise razmisljam.Milion pitanja u glavi,nekad malo odgovora danas puno toga postaje jasnije.Svi mi na ovome svijetu prolazimo razne zivotne testove,i mnoga iskusenja,i poslati smo ovdje da obavimo svoj zadatak,ponesemo ono sto smo zaradili,i idemo svi nazad,i nema povratka.Svjesnim i pametnim ljudima dovoljno je da pogledaju oko sebe i osjetit ce car i ljepotu i smislao naseg zivota.Ti pogledi su „oci“ kojim gledamo kao djeca..Iako mislim da je najveca investicija nasih roditelja upravo odgoj,i vrijeme posveceno odgajanju i pruzanju ljubavi,mnogi ce sigurno reci da jeste,ali..Da upravo ali…za to je i potrebno vremena,i strpljenja,i dosta odricanja..Mnogi od tih rodjitelja,okrecu se karijeri,zele da se ostvare u mnogih sferama obrazovanja,poslu itd..a zaboravljaju svoju djecu.Zato i jeste danas sve naopako,i nakaradno. Djeca su prepustena sama sebi,ulica ih odgaja,pruza sva utocista,nazalost. Djecu su ogledalo svojih roditelja,bas zbog toga sto jos od malih nogu uce od njih bas sve,I ono sto danas sacine u temelj tih licnosti,sutra ce postati gradjevina koja je cvrsta ili labilna na temeljima te gradjevine.Najvece zivotne vrijednosti upravo ucimo od roditelja,i nas karakter,poslusnost,odgovornost, ponasanje,ljubav, sreca ,zahvalnost i kad ima i kad nema,i postovanje.Zar novac moze kupiti jedno hvala,izvini,zar moze napraviti covjeka covjekom.Mislim da ne.Najvece vrijednosti su upravo one koje se ne mogu kupiti novcem, one za koje treba puno vise snage,ljubavi da bi ih dobili.I najvece blago svih nas,i sutra covjecanstva jeste lijep odgoj djeteta, jer to nas danas cini sretnijim,ispunjenijim,boljim ljudima,prijateljima,kolegama sutra roditeljima,jer cemo bas mi sutra odgajati svoju djecu i od njih graditi licnosti. Samo „zdravu“ licnost koja ima dobre osnove sutra mi mozemo uciniti jos boljom,i nadogradjivati njihovom razvoju ka boljem,i to su ljudi koji ce biti vrijedni svakog truda i ulaganja.
Živjeti znači suočavati se sa stalnim iskušenjima i raznoraznim preprekama koje stoje na putu ka realizaciji naših ciljeva. Suočavanje sa preprekama i teškoćama može da bude neprijatno i često izgubimo nadu i vjeru, ali ipak prepreke život čine zanimljivim, a njihovo ostvarenje važnijim. Savladavajući ih stičemo nova iskustva i znanja, povećavamo samopouzdanje, postajemo čvršći i otporniji… Mislim da gotovo nema onoga što se ne može postići ako mu se dovoljno posvetimo. Naravno, nekada nam se svima desi da je naše životno iskustvo takvo da su prepreke koje su pred nama stajale bile veće od nas. Prepreke koje su veće od nas obično znače da ćemo, istrajemo li u pokušajima, daleko stići. Ne treba samo olako odustajati. Nešto što je za nekoga sasvim jednostavno, za nas može biti veliki i značajan korak i obratno. Mislim da među ljudima koji su postigli veliki uspjeh u svom životu nema onih koje je život mazio.
A što se tiče priče o čovjeku i leptiru mislim da kada osjetimo potrebu i želju da pomognemo nekome, prije svega trebamo da se obratimo osobi u problemu i pitamo da li joj je potrebna pomoć i da li uopće želi našu pomoć, pa tek ako dobijemo pozitivan odgovor možemo priteći u pomoć. Ukoliko osoba odbije našu pomoć svakako trebamo da poštujemo njen izbor.
Svako iskušenje u životu,bilo jako dobro ili jako loše,nam je dato da bi vidjeli koliko smo istrajni,strpljivi,snažni i u suštini jaki kao osoba.Situacijama i iskušenjima koja su pred nama moramo se potruditi da njima jako dobro vladamo,inače će nam se desiti stvari koje ne očekujemo.Ja mislim da put do uspjeha je sve samo ne divan i krasan,život je grub,ljudi oko nas su nepravedni i zavidni,a to je upravo ono što svoju djecu trebamo da učimo.
Nikad nikom ne treba činiti loše,kao što nije čovjek sa leptirom imao lošu namjeru,nego namjeru da mu pomogne Tako je to i sa ljudima oko nas,sa djecom koja treba da vide uzor u nama.Ljudi umiru,a najveća žal jeste za izgubljenom voljenom osobom,to nas ne smije i ne treba pokolebati.To treba shvatiti kao iskušenje,koje će nam pomoći da u životu da se nosimo sa teškim situacijama.Ali ako mi nekom uporno pokušavamo pomoći ali on ne shvata to kao pomoć vrlo teško da ćemo uspjeti u svom naumu.
Postignućem smatram prevazilaženje prepreka,problema koji nam stoje na putu ka cilju.Svaka predjena prepreka nas čini jačim i spremnijim na kamenitom putu ka uspjehu.
Ako nema problema-nema ni rješenja -a samim tim ni napredka.
Čak šta više,ako “primjetimo” da je nam je u životu sve lagodno,da nemamo nikakvih prepreka,problema-to moramo posmatrati kao nešto negativno.Znači ,da smo postali zadovoljni svojim trenutnim stanjem,i da nemamo želju za napredovanjem,što se kosi sa onim što čovjek predstavlja.
Da smo svi bili zadovoljni životom u pećini,tu bi i ostali.
Upravo nas to čini različitim od drugih živih bića.Moramo željeti ići dalje,preskočiti svaku prepreku i težiti nečemu novom.To je ono što će nas učinit jakim,isto kao što leptira njegova borba da izađe iz čahure sprema za let.
Jasno je da teskoce koje smo dozivjeli i problemi s kojima smo se susreli ostavljaju oziljke. Ali sta je covjek bez oziljka? Koliko toga njegova pojava kaze? Sta je lice zrele osobe bez bora? Gde je mimika? Karakter sa oziljcima je samo znak pravog zivotnog iskustva, zivljenog punim plucima, jer…ako imamo samo dobra iskustva, prozivjeli smo pola zivota.
Zivotne nedace NITI NAS UBIJU niti nas OJACAJU,jednostavno samo nas PROMIJENE.Kod nekih se horizont prosiri,kod drugih se suzi,kod pojedinih umna snaga se razvije dok kod preostalih zaostane…Sve je individualno.