Put kojim nisam pošao – Robert Frost
frost
U žutoj šumi račvala se puta dva,
Tužan što ne mogu na obje strane
Jer putovah sam, stajao sam dugo
I gledao dokle mi pogled seže
Kako jedan nestade u gustome grmlju;

I onda krenuh drugim, onim pravim,
Možda sam upravo tim putem trebao poći,
Obraslog travom što čeka nove korake
I mada sam znao, ako ne pođem tuda,
Koračaću ipak uvijek istim putem,

A toga su jutra oba puta bila prava
Prekrivena lišćem nedirnutim, mirnim.
Da, išao sam prvim još cijeloga dana!
Ali svi mi znamo da staze nas nose,
I ta sjenka sumnje stalno mi je govorila da se vratim nazad.

Ovo ću jednom s uzdahom reći,
Negdje nakon mnogo dugih godina;
U šumi račvala se puta dva, a ja –
Krenuh onim kojim se rijeđe išlo,
I nakon toga ništa nije bilo kao prije.

 

Svi se mi poput Alise u Zemlji čuda uvijek i iznova nalazimo na raskrsnici svojih života. I uvijek je izbor naš i ničiji drugi kojim putem ćemo krenuti. Pravo pitanje je da li je put kojim se rjeđe ide ispravan i zašto ? Da li ćemo možda krenuvši lakšim putem poput pjesnika na samrti žaliti što nismo odabrali onaj drugi. Šta je život ako ga ne živimo onako kako želimo, ako ne ostavimo trag ili se pak utopimo u svakodnevnici i prosječnosti i umjesto da živimo jednostavno životarimo ili još gore prosto egzistiramo. Koji je to put kojim nismo pošli i da li smo i zašto na pravom putu ? Izbor je uvijek bio i ostat će samo naš ! I baš kao i život, ono što od njega napravimo.

Kao i uvijek iskreno se radujem vašim iskrenim razmišljanjima i aktivnim diskusijama.

 

S poštovanjem,

 

Dr Kenan Crnkić