Autor: ahmed

Najvažnija stvar koju na kraju naučimo u školi jeste da se najvažnije stvari ne uče u školi (Haruki Murakami ). U današnjem postu kojeg Vam od srca preporučujem da pročitate i podijelite sa što većim brojem ljudi govorit ćemo o ključnom problemu današnjeg razmišljanja, i po mom mišljenju razlogu zbog kojeg sam kritikovao i dalje kritikujem obrazovni sistem na našim prostorima.
Ukratko, naš sistem obrazovanja se zasniva i dalje na pukoj reprodukciji postojećih, umjesto na istinskoj produkciji novih i drugačijih misli, ideja promišljanja i rješenja.
U osnovi naši nastavnici i dalje maltretiraju učenike u osnovnim, srednjim školama i fakultetima da napamet uče ili narodski rečeno “bubaju” nešto što je neko prije nekoliko stotina ili desetina godina napisao. Ukratko, postavljaju se reproduktivna pitanja kako bismo mi koji se pitamo reprodukovali ili u prevodu ponovo proizveli ponavljajući nešto što je davno izumljeno, rečeno ili dokazano. Lično sam imao priliku prisustvovati ispitu na kojem uvažena kolegica, koja je nekada i na meni kao tadašnjem studentu bezuspješno pokušavala da trenira strogoću ili “gradi brend” poštovanog profesora, zahtijeva od studenata da NAPAMET nauče i nacrtaju najkompleksniji dijagram organizacione strukture, koji sve i da ga gledate i crtate morate pogriješiti, a koji se, što je najžalosnije od svega, u modernoj organizacionoj strukturi uopste više ni ne primjenjuje. Istovremeno na drugim fakultetima obaraju se studenti jer su pogriješili jedno slovo u definiciji, iako su apsolutno shvatili njenu suštinu. Ali preferiranje forme u odnosu na suštinu nije pravi problem.
Korijen problema leži u nedostatku stimulisanja produktivnog razmišljanja. Produktivno pitanje zahtijeva od nas da proizvedemo neko novo rješenje, ili da ga poboljšamo, ili pak predočimo i dostavimo na drugačiji način. Klasično reproduktivno pitanje bilo bi “Po npr. Schumpeteru načini pokretanja preduzetništva su …?”, dok bi produktivno pitanje bilo “Ukoliko biste Vi danas u ovom vremenu i okruženju trebali započeti preduzetnički poduhvat, šta bi to konkretno bilo, kada, kako i sa kim?”. Kao što vidite, u prvom se traži puko ponavljanje davno rečenog, koje mozda danas ili na ovom prostoru uopšte ne može da uspije, a u drugom se traži iznalaženje nečeg novog, konkretnog i apsolutno primjenjivog. Prvo pitanje traži jednostavan odgovor. Drugo pitanje traži pravo rješenje. Prvo zahtijeva tzv. linearno razmišljanje. Drugo traži danas u svijetu tako traženo i popularno lateralno razmisljanje (vise od 100 jako traženih i popularnih knjiga u zadnjih 10 godina napisano je samo na ovu temu, preporučujem Vam da pročitate nešto dodatno na ovu temu).

Znam mnogi će reći “Ma ne treba izmišljati toplu vodu”. Slazem se…
Ali ista ta topla voda prvo je grijana na vatri, nakon toga na strujnom šporetu, pa putem protočnih i gasnih bojlera, cijevi i cijelih sistema, a danas sve više uz pomoć vjetra, sunca bioenergije, razgradivih materija, solarnih konvektora itd. Po Albertu Einsteinu definicija gluposti jeste raditi jedne te iste stvari na jedan te isti način, a istovremeno očekivati drugačiji rezultat.
Danas kada smo svjedoci hiperinflacije različitih diploma i titula koje nemaju svoje realno utemeljenje, kada mladi ljudi nakon jako napornog i zahtjevnog studija nažalost završavaju na biroima za nezaposlene, ne mogu da ne pitam i sebe i Vas u kojoj mjeri je u korijenu obrazovni sistem, bez obzira bio on državni ili privatni, kriv za sve to.
U kojoj mjeri učimo nove generacije da produkuju nove, a manje da reprodukuju stare i izlizane dogme i rješenja?
U kojoj mjeri smo kao takvi opremljeni i spremni na globalne promjene koje neizostavno dolaze?
Koliko sami u svakodnevnom životu vježbamo umijeće produkcije novog, drugačijeg, poboljšanog, a u kojoj mjeri robujemo starim razmišljanjima, naučenim znanjima i stečenim vještinama? “Old habits die hard” kultna je pjesma fenomenalnog Mick Jaggera – Stare navike umiru teško, ali ipak, prije ili kasnije, morat ćemo ih se osloboditi kako bismo krenuli naprijed.

Produkcija ili reprodukcija? Izbor je naš, a pravo pitanje jeste da li ga uopšte i imamo?

U očekivanju Vaših aktivnosti i komentara, unaprijed Vam se zahvaljujem i srdačno Vas pozdravljam.

Iskreno Vaš,
Dr Kenan Crnkic

Danas zivimo u vremenu kada ljudi bez ikakve odgovornosti pricaju, pisu ili na neki drugi nacin prenose neistine, poluistine, a ponekad i grube laži. Želja za nekakvim primitivnim senzacionalizmom (cak i kad se radi o tragicnoj smrti nekog djeteta), potreba da se uzme “muštuluk” tako sto ce se o nekome (po mogucnosti bitnom ili dobrom) ili necemu nesto iskljucivo ruzno prenijeti, i to na nacin da ti imas ekskluzivu, podignuta je na ovim prostorima na nivo nacionalnog sporta, tako da ljudi sve vise i vise vremena provode u tracanju drugih, nalazenju ili izmisljanju njihovih mana, potvaranju tj. pripisivanju ljudima osobina koje oni kod sebe uopste nemaju itd.

Iako je to pusto gubljenje vremena jer nista dobroga ne donosi (a to vrijeme je moglo i trebalo biti iskoristeno za rad na vlastitom napretku, a time i napretku neke zajednice) istovremeno je i u svim svetim knjigama najstrozije zabranjeno, a kazna koja se za to propisuje na onom svijetu je jedna od najtezih, a na ovom svijetu onaj koji to radi svrstava se u red sitnih dusa koje se hrane tim napitkom gorcine i uglavnom  zive duboko nesretni i uzasno neuspjesni, jer im ta unutrasnja frustiranost i gorcina ne dozvoljava nikakav oblik napretka.

Na pocetku je uvijek samo rijec. Zvuci bezazleno, ali rijec je poput malja, i za svaku izgovorenu covjek ce odgovarati. Zato se kaze, ko vjeruje u Boga i Sudnji dan neka govori dobro ili neka šuti. Znamo mi to svi jako dobro.

Ipak, tesko je iskorijeniti stare navike – neki to cak zovu i carsijskom (ne)kulturom da se prilikom ispijanja bezbrojnih kafa sto vise ljudi i pojava olaje do besvijesti, pa onda svako doda jos ponesto pikantno da zacini tu corbu i na kraju to dobije razmjere potpunog besmisla koje granici sa ozbiljnim ludilom.

Treba mudro koristiti vrijeme koje nam je u formi punomoci dato da ga koristimo do odredjenog casa u ovom nasem prolaznom zivotu. Kada covjek odluci da se prvenstveno bavi samim sobom, da  ne zavidi, da ne ogovara, da ne slusa, cita i ne gleda takve vrste nekonstruktivnih sadrzaja, da ne gubi vrijeme na te i slicne gluuposti dolazimo do pitanja kako se zastiti od najezde svih onih i online i uzivo poznanika  koji nam zele prenjeti to “nesto “. U smislu jesi cuo, zar ne znaš, ja da ti kazem, tako ti je to, ma ja, vidis ti to…

Jos prije 2500 godina ljudi su definisali ovaj problem i pronasli genijalno i jednostavno rjesenje koje su nazvali Test Tri Sita!
Pricu prenosim u cijelosti kako slijedi:

Sokrat je slovio za mudraca. Jednog dana ga potraži neki čovjek i reče:

”Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju?”
”Trenutak”, odgovori Sokrat, ”prije nego mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test. Da li si to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?”

”Tri sita?”

‘Da”, odgovori Sokrat, ”prije nego ispričaš neke stvari o drugome, dobro je uzeti malo vremena i prosijati ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito ISTINE. Jesi li provjerio da li je istina ono što mi želiš ispričati?”

”Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam čuo kako pričaju.”

‘Dobro! Ne znaš da li je to istina. Probajmo ponovo: pokušajmo prosijati drugačije, sad ćemo uzeti sito DOBROTE. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro?”

”Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.”

”Dakle,” nastavi Sokrat, ”želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito KORISTI.

Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj učinio?”

”Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.”

”Dakle,” zaključi Sokrat, ”ono što mi želiš ispričati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zašto bi mi onda pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.”

Napisao: Platon; prije 2 500 god.

Izgovorena rijec je odapeta strijela kojoj nema povratka. Zato budimo gospodari nasih rijeci, kako ne bismo postali robovi nasih negativnih navika i postupaka.

Spoznajte, primjenjujte i širite dalje.
Budimo promjena koju želimo vidjeti u društvu!

Iskreno Vaš,
Dr Kenan Crnkic