Prsten

Odvojite malo vremena i pročitajte ovu prelijepu priču pod nazivom Prsten ili kako onome što ima vrijednost nije moguće odrediti cijenu.

Ta sjajna priča govori o mladiću koji se obratio velikom i poznatom mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da ne radim dobro, stalno me pljuju i napadaju a moje rezultate i sposobnosti namjerno minimiziraju. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti jedan svoj problem. Možda poslije…”

Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.

“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je upečatljivi prsten koji je nosio na ruci i pružajući ga mladiću, dodao:

“Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj nipošto manje od jednog zlatnika ! Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je ipak na kraju htio kupiti te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio i tu ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Sada ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ovog puta znaj da ma koliko ti nudio, nesmješ mu ga prodati. Vrati se nakon toga ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao, pozvao druge zlatare koji su žustro počeli da raspravljaju i rekao mladiću:

“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten koliko god željeli ne možemo dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti mnogo više , ali ako ga hitno prodaje toliko trenutno imamo …”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao :

“Ti si poput ovog prstena: pravi biser, iznimno vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak.

Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan,nedorastao tebi i nesposoban otkrije tvoju pravu vrijednost?”

I rekavši to, ponovno stavi prsten na ruku…

Iskreno Vaš,

Dr Kenan Crnkic

 

obicna