Poštovani prijatelji,

Oduvijek sam volio putovati. Na neki način doživljavao sam putovanja kao relaksaciju, bijeg od svakodnevne dosadne stvarnosti, ali i potrebu da se vidi svijet uz svu njegovu raskoš i različitost. Na neki način mislim da svi normalni ljudi žele da vide svijet. Neki iz razloga da steknu i to bogatstvo, neko da bi se imao čime hvaliti u društvu, a neko da vidi neku specifičnu stvar ili pak prisustvuje nekom određenom događaju. Ispočetka prevladava glad, želja da se vidi što više u što kraćem vremenu. Ljudi putuju kratko na što više destinacija poput gladnih ljudi koji se dočepaju hrane i onda nekontrolirano trpaju u sebe sve što stignu želeći valjda pojesti što više, žargonski rečeno zatrpati se, pritom uopšte ne vodeći računa o ukusu, boji ili pak mirisu onoga što konzumiraju. Takve ljude prepoznajem po stalnoj potrebni za slikanjem, najčešće pored ključnih turističkih znamenitosti. „Ja“ ispred Ajfelove kule, „Ja“ ispred piramida, kineskog zida i svega onoga što se zaboga milog očekuje da sam vidio ako sam već bio tu gdje kažem da sam bio. Nevjerovano. Iscrpljujemo sami sebe, djecu, drage ljude čekajući u redu da se slikamo pored nečega, namještamo se hiljadu puta iznova da slika izlgeda što bolja, a onda mnoge od tih slika nikad ne razvijemo ili pak uopšte pogledamo. Kome odnosno čemu mi putujemo, za koga se slikamo, i sa kojim ciljem moramo za boga milog obići mjesta pod svaku cijenu? Sada razumijem da je to kako je ja shvaćam prva faza putovanja kroz koju svi moramo proći. Drugu fazu karakteriše potreba da se ide na udaljena, rijetka, egzotična mjesta ili pak da se boravi u poznatim hotelima, restoranima i sl. U ovoj fazi kupujemo svakome živom poklone, suvenire i na taj način opravdavamo naš često dugotrajni boravak i odsustvo. Ovdje je sada više naglasak na nekom komforu nego na onome što će se vidjeti. Dolazi do promjene paradigme u smislu onoga što se osjeća odnosno doživi, a ne samo onoga što se vidi. Prave se veće pauze, laganije se pohode ključna mjesta, letovi odnosno planovi puta se ležernije prilagođavaju i uglavnom mirnije se pristupa samom putovanju i boravku. Osjećamo umor koji u prvoj fazi kao da nije postojao, ili je adrenalin ipak bio prejak a imuni sistem jači. Počinjemo se radovati a ne tugovati zbog povratka kući. Travel takes You places geslo je poznatog lanca hotela i počinjemo shvatati šta je pisac htio da kaže. Ne znam … isprva sam mislio da starim, da godine čine svoje, da sam se zasitio putovanja, da su mjesta počela da liče jedna na drugo. Svaka zemlja na nekom kontinentu u osnovi nalikuje nekoj drugoj u kojoj smo bili. Isprva nema velike razlike između Kenije i Tanzanije sve je to Afrika ona prava, nema puno razlike između Bolivije i Perua, Austrije i Njemačke i Kine ili Tajlanda. Gradovi liče jedan na drugi, slično su organizovani, uglavnom prevladava maksimalno sedam ključnih znamenitosti i to je to. Dolazi otpor prema putovanjima onaj osjećaj da se sve to već negdje vidjelo. Deja Vu… i onda iznenada ponovni odlazak u grad u kojem si bio više puta, prepuštanje trenutku kada prosto sjedneš u kafić u njegovoj glavnoj ulici i jednostavno ne radiš ništa nego samo posmatraš donosi iluminirajuće iskustvo! Neki čudni glas u tebi počne da se budi, odjednom shvataš da su sva putovanja u osnovi bila jedno veliko putovanje ka samom sebi. Jednostavno sjediš, čitaš neku dobru knjigu, uživaš u anonimnosti i činjenici da kad bi to radio u tvome gradu svi bi mislili da si i zvanično poludio. Sjediš ili hodaš ali lagano, bez pritiska, bez grča. Bez nasušne potrebe da vidiš nešto, kupiš nešto, doživiš nešto što možeš samo prepričati. Jednostavno ti se počinju odmotavati stvari po glavi. Naizgled teški problemi svakodnevnice počinju dobivati obrise fantastičnih ingenioznih rješenja. Slažu se kockice života, prelazi se iz haosa u red, neki čudni smirujući osjećaj preispitivanja samog sebe, ljudi, okoline i postupaka u pozitivnom smislu poprima oblike ideja čije je vrijeme došlo, motivacija raste, energija dolazi i sa njom i ponovni odgovor na ono zašto, bez kojeg ne bi bio u stanju ni ustati iz kreveta, a kamoli ostvarivati uspjeh iz dana u dan. Zaista vjerujem da ima tišina kojih se vrijedi sjećati više i draže od najljepših riječi… Vrijeme prolazi polako, a istovremeno i tako prokleto brzo. Smisao putovanja nije u gledanju drugog i drugačijeg nego u razvijanju sposobnosti da gledamo drugim i drugačijim očima napisao je nekad davno Marcel Prust, i bio u pravu ili ne mislim da razumijem konačno šta znači vratiti se sebi. I dalje se radujem putovanjima… i dalje se radujem povratku… Ali sve manje imam toga da prepričam, a toliko toga da samom sebi kažem, skoro ništa da uslikam da bi stavio na zid ili policu ali toliko toga da zauvijek ovjekovječim slikama u oku. Sasvim je svejedno koliko daleko putujem, čime putujem, gdje putujem, čovjek vremenom postaje sve bolji i bolji u svjesnoj spoznaji samog sebe, onoj čuvenoj spoznaji koja proizilazi iz onog pravog putovanja – putovanja prema i ka samome sebi… I dalje se radujem putovanjima. Sada možda više nego ikada prije …

Poštovani prijatelji,
Iskreno Vaš,

Dr Kenan Crnkić