Prodava\u010d Lobanja<\/p>\n
Ka\u017eu da je nekada davno, tamo negdje, daleko od svih prometnih puteva, u mjestu gdje po\u010dinju sve bajke, \u017eivio \u010dovjek koji je dr\u017eao prodavnicu ljudskih lobanja. \u0160to zbog daljine, \u0161to zbog zaba\u010denosti, rijetko bi ko navra\u0107ao u njegovu prodavnicu.<\/p>\n
Tek jednom ili dva puta godi\u0161nje neki putnik, nenamjernik, naj\u010de\u0161\u0107e neko ko bi se izgubio ili zalutao, u\u0161ao bi u \u010dudnu prodavnicu i ostajao zapanjen vi\u0111enjem polica punih lijepo poredanih ljudskih lobanja; jedna do druge, bijele i sre\u0111ene, uredno poredane po rafama. Tek nakon \u0161to bi pro\u0161ao kroz vrata vidio bi da je prostorija poluokrugla – neo\u010dekivano – jer je ku\u0107a izvana izgledala kao i sve ostale ku\u0107e – \u0107o\u0161kasto. Zate\u010den, vi\u0161e za sebe nego za ne-tako-starog-koliko-sijedog \u010dovjeka koji je stajao za tezgom, izgovorio bi: \u201e\u0160ta je ovo, za Boga miloga?” \u201eProdavnica lobanja”, lakonski bi odgovorio onaj sijedi \u010dovjek.<\/span><\/p>\n Prihvataju\u0107i zastra\u0161uju\u0107i odgovor, kao da je \u010duo najnormalniju stvar na svijetu, \u010dovjek bi nastavio: \u201ePa, koliko ko\u0161taju?” \u201eOve s lijeve strane – jedan bakrenjak, ove s desne strane – jedan srebrenjak, a ove iza mojih le\u0111a su besplatne”, odgovarao bi sijedi prodavac samo pove\u0107avaju\u0107i zbunjenost kod nesretnog kupca koji jo\u0161 nije imao vremena ni pokajati se \u0161to je uop\u0107e i u\u0161ao u ovo \u010dudno mjesto. \u201eZa\u0161to su im cijene tako razli\u010dite; naoko sve izgledaju isto?” upitao bi dalje.<\/p>\n \u201eOve \u0161to ko\u0161taju srebrenjak pamtile su, usvajale i prihvatale svaki dobronamjeran savjet koji bi \u010dule, uzimale bi znanje gdje god bi ga na\u0161le – ne razmi\u0161ljaju\u0107i od koga korisno znanje dolazi – znaju\u0107i da je to njihova izgubljena imovina, savjetovale su se sa boljim od sebe i primjenjivale sve \u0161to bi nau\u010dile; u njima je ostalo sve \u0161to su ikada \u010dule i nau\u010dile. Ove od bakrenjak, \u010dule bi pone\u0161to od onoga \u0161to bi trebalo da slu\u0161aju, pamtile bi malo, a primjenjivale jo\u0161 manje; dok su bile glave (prije nego su postale lobanje) mislile su da su najpametnije na svijetu, a svaki dobronamjeran savjet smatrale su otvorenim neprijateljstvom i samo su se sa gorim od sebe savjetovale; u njima ni\u0161ta od nau\u010denog nije ostajalo. Ove besplatne, i dok su bile glave, slu\u017eile su samo za ukras. Niti su \u0161ta \u010dule, niti su \u0161ta upamtile, niti su \u0161ta pitale, niti ih je bilo \u0161ta osim ukra\u0161avanja zanimalo.”<\/p>\n Da, ova besmislena pri\u010dica s po\u010detka ima i nastavak koji u sebi nosi sna\u017enu poruku onda bi onaj nesretni, izgubljeni putnik izlaze\u0107i na kraju iz \u010dudne prodavnice upitao: \u201eA ima li lobanja koje ko\u0161taju zlatnik?” \u201eIma”, \u010duo bi odgovor, \u201eali one nikada nisu bile na prodaju.”<\/p>\n Iskreno Va\u0161,<\/p>\n Dr Kenan Crnki\u0107<\/p>\n<\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Prodava\u010d Lobanja Ka\u017eu da je nekada davno, tamo negdje, daleko od svih prometnih puteva, u mjestu gdje po\u010dinju sve bajke, \u017eivio \u010dovjek koji je dr\u017eao prodavnicu ljudskih lobanja. \u0160to zbog daljine, \u0161to zbog zaba\u010denosti, rijetko bi ko navra\u0107ao u njegovu prodavnicu. Tek jednom ili dva puta godi\u0161nje neki putnik, nenamjernik, naj\u010de\u0161\u0107e neko ko bi se … <\/p>\n