{"id":1025,"date":"2020-05-09T00:28:03","date_gmt":"2020-05-08T22:28:03","guid":{"rendered":"http:\/\/drcrnkic.org\/blog\/?p=1025"},"modified":"2020-05-09T00:28:05","modified_gmt":"2020-05-08T22:28:05","slug":"kad-vas-proslost-pozove-nemojte-je-slusati","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/drcrnkic.org\/blog\/?p=1025","title":{"rendered":"Kad vas pro\u0161lost pozove, nemojte je slu\u0161ati!"},"content":{"rendered":"\n

‘Svaki dan mo\u017ee biti prvi, ali i posljednji u na\u0161em \u017eivotu’, \u0160ta zaista zna\u010di maksimalno pro\u017eivjeti \u017eivot? \u017divotne vrijednosti i ono \u0161to namjeravamo ostaviti iza sebe, jednom kad nas vi\u0161e ne bude, u tome imaju klju\u010dnu ulogu<\/strong><\/p>\n\n\n\n

YOLO<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Na po\u010detku ovog bloga odmah \u0107u vam postaviti iskreno pitanje: \u201eKoliko puta ste dosad \u010duli izreku Jednom se \u017eivi i sla\u017eete li se s njom?\u201c<\/p>\n\n\n\n

U osnovi, shva\u0107a se na na\u010din da trebamo prihvatiti da je \u017eivot kratak, kako ga treba iskoristiti do maksimuma, zabavljati se, ludovati i \u017eivjeti punim plu\u0107ima \u2013 u\u017eivati u svakom smislu te rije\u010di, nipo\u0161to ne propu\u0161taju\u0107i nijednu priliku koja nam se pru\u017ei.<\/p>\n\n\n\n

Ova izreka vu\u010de korijene iz poznate latinske izreke Carpe diem (Iskoristi dan) i postupno je tokom vremena evoluirala, dok danas nije pre\u0161la u masovni pokret koji se na globalnoj razini promovira kraticom YOLO (You Only Live Once), \u0161to u slobodnom prevodu zna\u010di: samo jednom se \u017eivi. Tako na dru\u0161tvenim mre\u017eama dominira #yolo kao svojevrstan izgovor za svaku mogu\u0107u glupost koju ste napravili i zbog koje se najvjerojatnije ne kajete.<\/p>\n\n\n\n

\u017divi se svaki dan, ali samo jednom se umire<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Oduvijek sam tvrdio da je smisao \u017eivota \u017eivjeti sa smislom. Evidentno je da ljudi, u nedostatku smisla i vi\u0161eg zna\u010denja svog bivanja, u obliku neke pseudoreligijsko-manijakalne komponente kao jedini smisao svoga \u017eivota prihva\u0107aju moto \u201eJednom se \u017eivi\u201c. To je djelomi\u010dno i razumljivo s obzirom na to da \u017eivot kao takav sam po sebi i nema reprizu.<\/p>\n\n\n\n

Na\u0161 \u017eivot je samo jedan, ne\u0107e se odigrati ponovo i, sukladno tome, trebali bismo ga pro\u017eivjeti najbolje i najuzbudljivije \u0161to mo\u017eemo jer \u2013 jednom se \u017eivi, nije li tako?
Nije! Duboko sam uvjeren da to nije ta\u010dno. \u017divi se svaki dan, ali se samo jednom umire.
Ranije sam spominjao kako svi mi imamo dva \u017eivota. Drugi po\u010dinje onog trenutka kad istinski spoznamo da imamo samo jedan. Umri prije smrti \u010desta je izreka. Prava istina je da nekoliko puta treba umrijeti da bi se moglo istinski \u017eivjeti.<\/p>\n\n\n\n

\u010covjek zaboravlja, tijelo pamti<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Umiranje nije neizbje\u017eno povezano sa smr\u0107u. Umire sve ono \u0161to smo propustili, svi koje smo ostavili i svi koji su iz bilo kojeg razloga trajno ostavili nas. Ponekad umiru na\u0161e najve\u0107e ljubavi, prijateljstva, povjerenja… Izdaje i razo\u010daranja \u010desto dolaze upravo poput smrti, naglo i bez upozorenja.<\/p>\n\n\n\n

I tada se osje\u0107amo kao da \u0107emo umrijeti, no nakon nekog vremena pre\u017eivimo i s o\u017eiljkom krenemo dalje. Ali jedan dio nas, jedan dio na\u0161e du\u0161e, zaista trajno umire nakon takvih iskustava. Psihologija tvrdi kako je \u010dovjek programiran da zaboravlja negativna iskustva te da se dominantno sje\u0107a samo onih pozitivnih. Mo\u017eda \u010dovjek zaboravlja, ali tijelo pamti.<\/p>\n\n\n\n

Sve \u0161to je u \u017eivotu iza nas pripada smrti<\/strong><\/p>\n\n\n\n

U svome bestseleru Pazi kojeg vuka hrani\u0161<\/em> posljednje poglavlje pod nazivom I to \u0107e pro\u0107i<\/em> zapo\u010deo sam mi\u0161lju drevnog mudraca Seneke: \u201e\u017divimo u velikoj zabludi promatraju\u0107i smrt kao ne\u0161to \u0161to se treba dogoditi u budu\u0107nosti. Velika je istina da sve u \u017eivotu iza nas odavno pripada smrti.\u201c<\/p>\n\n\n\n

Gledano ra\u010dunovodstveno kroz tzv. T ra\u010dun (dugovanja \u2013 potra\u017eivanja) ju\u010der je na ra\u010dunu smrti, a samo ono sada\u0161nje, ovo danas i eventualno sutra, na ra\u010dunu su \u017eivota. Toj \u201epotra\u017euju\u0107oj\u201c strani ra\u010duna na\u0161ega \u017eivota dugujemo ono najbolje i najljep\u0161e od nas i za nas.<\/p>\n\n\n\n

Ne slu\u0161ajte pro\u0161lost<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Stoga, kad vas pro\u0161lost ponovo pozove, nemojte je slu\u0161ati! Nema vam \u0161ta novo re\u0107i, a i ve\u0107 ste bili tamo. Ono \u0161to nas nije ubilo, u\u010dinilo nas je ja\u010dim, spremnijim i otvorenijim za ono \u0161ta nas \u010deka na ra\u010dunu svakog dobro pro\u017eivljenog novog dana. Svaki dan mo\u017ee biti prvi, ali i posljednji u na\u0161em \u017eivotu.<\/p>\n\n\n\n

Kad svoj \u017eivot shvatimo ne samo kao neponovljiv, nego i jedinstven \u2013 u smislu dara i potencijala koji su nam dani, ali i potrebe da taj dar na neki na\u010din i vratimo \u2013 pred sebe mo\u017eemo postaviti samo jedan cilj, a to je da \u017eivimo kao jedinstvena i najbolja mogu\u0107a verzija sebe. \u017dive\u0107i tako, ostavljamo trag u beskraju koji \u0107e barem djelomi\u010dno ostaviti svijet boljim mjestom onda kad nas vi\u0161e ne bude.<\/p>\n\n\n\n

Jer samo jednom se umire, ali svaki dan se \u017eivi \u2013 kao da je posljednji…<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

‘Svaki dan mo\u017ee biti prvi, ali i posljednji u na\u0161em \u017eivotu’, \u0160ta zaista zna\u010di maksimalno pro\u017eivjeti \u017eivot? \u017divotne vrijednosti i ono \u0161to namjeravamo ostaviti iza sebe, jednom kad nas vi\u0161e ne bude, u tome imaju klju\u010dnu ulogu YOLO Na po\u010detku ovog bloga odmah \u0107u vam postaviti iskreno pitanje: \u201eKoliko puta ste dosad \u010duli izreku Jednom … <\/p>\n

Nastavi \u010ditati “Kad vas pro\u0161lost pozove, nemojte je slu\u0161ati!”<\/span><\/a><\/p>\n","protected":false},"author":3,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_bbp_topic_count":0,"_bbp_reply_count":0,"_bbp_total_topic_count":0,"_bbp_total_reply_count":0,"_bbp_voice_count":0,"_bbp_anonymous_reply_count":0,"_bbp_topic_count_hidden":0,"_bbp_reply_count_hidden":0,"_bbp_forum_subforum_count":0,"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-1025","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-uncategorized"],"_links":{"self":[{"href":"http:\/\/drcrnkic.org\/blog\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1025","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"http:\/\/drcrnkic.org\/blog\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"http:\/\/drcrnkic.org\/blog\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/drcrnkic.org\/blog\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/3"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"http:\/\/drcrnkic.org\/blog\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=1025"}],"version-history":[{"count":1,"href":"http:\/\/drcrnkic.org\/blog\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1025\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1026,"href":"http:\/\/drcrnkic.org\/blog\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/1025\/revisions\/1026"}],"wp:attachment":[{"href":"http:\/\/drcrnkic.org\/blog\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=1025"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"http:\/\/drcrnkic.org\/blog\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=1025"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"http:\/\/drcrnkic.org\/blog\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=1025"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}