Hladno je u Beču. Neki hladan vjetar puše. Na štandu za kebap momčić. Promrzao, gladan pita kolika je cijena velikog pa malog pa pita ima li neki jos manji? Odlazi na štand prekoputa pa onaj 50 metara dalje. Suze u očima sakriva. Pitam ga kako si prijatelju? Slab mu je njemački ali engleski je odličan! Dobro sam kaže. Vidi se da je ponosan. Ja volim ponosne ljude, one koji neće spustiti glavu ni pred kakvom silom ni za kakav interes. One koji su iskreni. Nekad i na svoju štetu. Kaže da je izbjeglica iz Afganistana. Pitam ga da mu kupim kebap? Ne treba kaže. Evo rekoh ja se opet udebljao htio sam 2 bolje da pojedem 1 molim ga da radi mene podjeli. Kaže ok. Jedemo Kebap i pijemo jogurt. Zove se Tarik – kao moj brat. Priča mi kako je završio fakultet. Inžinjer je građevine, istjeran, protjeran, ipak zahvalan, hoće da radi. Čudim se ljudima koji su ga odbijali zato što mu je falilo tako malo. Taj 1 prokleti euro. Kažu ne smiju od gazdi a dali bi mada i sami teško žive. Ne znam da li te gazde ikada misle umirati s obzirom kako bešćutno žive. Tarik ima velike planove, vjeruje da će uspjeti, u očima mu se vidi žar svojstven pobjednicima.

Na toj zimi, vani uz male grijalice, taj kebap bio je nešto najslađe što sam ikada pojeo.

Da, kupio sam mu kebap. Ali on, on je kupio moju dušu… Zauvijek…