I to je sasvim ok…

Umori se od laži, izdaja, ljudske zavisti, pakosti i ljubomore.

Umore ga bespotrebna pravdanja za dobronamjerne postupke, sumnje i neiskrenosti. Kažu kad imaš Boga za svjedoka pusti ljude da misle i pričaju šta god da im je volja.

Ali, ponekad se čovjek jednostavno umori.

Umori ga stalno postavljanje novih ciljeva, penjanje uzbrdo kojem nema kraja. Umore ga pobjede ali i porazi.

Ponekad se čovjek jednostavno umori.

Umore ga bahati vlastodršci, nesposobni poslušnici i ulizice kojima se okružuju ali i oni koji šute, nasjedaju na jeftine poene i dopuštaju da nekažnjeno prolazi nedostatak vidljivih rezultata, neispunjavanje obećanog i uopšteno stanje društva koje ne daje nikakvu nadu u bolje sutra.

Ponekad se čovjek jednostavno umori.

Rijetko iz jedne sobe prelazi u drugu direktno. Uvijek je tu neki hodnik, neki međuprostor izgubljenih koraka. Onaj u kojem treba donijeti egzistencijalne-životne odluke u koju sobu da uđe, kojim putem da krene i zašto?

Ponekad se čovjek jednostavno umori.

To ne znači da odustaje, da ne vjeruje, da nije motivisan ili da ne razmišlja pozitivno. Upravo u tim trenutcima umora od svakodnevnog, lažnog, jeftinog i profanog čovjek pronalazi onog pravog istinskog sebe i onda neometan bukom svjetine i gravitacijom većine mudro i sigurno hodi putem svojim.

Ponekad se čovjek jednostavno umori.

I to je sasvim ok …