Pročitah nedavno ovu tako istinitu misao, pa da podijelim sa Vama dragi moji:

“Izgubila sam mnogo tzv. ”prijatelja”, jer im se nisam dugo javljaja i pitala kako su. Interesantno je da se niko od njih nije sjetio da pita kako sam ja bila, dok se nisam javljala.”

Zanimljivo je to kako ljudi misle da je samo njima teško, kako olako otpišu i zamrze one koji su im mnogo dobra učinili, kako brzo povjeruju da je kod nekoga sve super, istovremeno zanemarujući činjenice koje su im pred očima, kako ne razumiju svrhu nečijeg ćutanja, tugu koja se krije iza nečijeg osmijeha i ljubav koja se krije iza nečije ljutnje. Kako ne razumiju da je tišina jaka, a glasno slabo, a da je sabur i to ovaj ovako dole opisani odlika onih najjačih. Sve prolazi i to je velika istina, ali isto tako sve ostaje trajno zapisano. Savjetujte ljudima da poprave odnose dok ne bude kasno, da prošire svoje vidike i da prema ljudima budu blagi. Bez obzira koliko neko snažno i bezbrižno izgledao, svi mi nosimo neko breme, za koje drugi ne znaju i vodimo neke bitke čiju težinu mnogi ni ne naslućuju. Najplemenitiji su oni koji to drže za sebe, ne opterećujući svijet svojim tegobama, vjerujući u dobro, ne gubeći nadu rade na promovisanju onog pozitivnog, a još plemenitiji oni koji im na tom putu iskreno i diskretno pomažu.

Nadam se da ce nam ovaj post pomoći da budemo od takvih i da nas takvi okružuju.

Podijelite sa što većim brojem ljudi, podržite ako ste se pronašli bar u jednom dijelu ovoga posta i nastavite biti promovitelji dobra.

Sve ostalo svakako prolazi.