­

Kad vas prošlost pozove, nemojte je slušati!

‘Svaki dan može biti prvi, ali i posljednji u našem životu’, Šta zaista znači maksimalno proživjeti život? Životne vrijednosti i ono što namjeravamo ostaviti iza sebe, jednom kad nas više ne bude, u tome imaju ključnu ulogu

YOLO

Na početku ovog bloga odmah ću vam postaviti iskreno pitanje: „Koliko puta ste dosad čuli izreku Jednom se živi i slažete li se s njom?“

U osnovi, shvaća se na način da trebamo prihvatiti da je život kratak, kako ga treba iskoristiti do maksimuma, zabavljati se, ludovati i živjeti punim plućima – uživati u svakom smislu te riječi, nipošto ne propuštajući nijednu priliku koja nam se pruži.

Ova izreka vuče korijene iz poznate latinske izreke Carpe diem (Iskoristi dan) i postupno je tokom vremena evoluirala, dok danas nije prešla u masovni pokret koji se na globalnoj razini promovira kraticom YOLO (You Only Live Once), što u slobodnom prevodu znači: samo jednom se živi. Tako na društvenim mrežama dominira #yolo kao svojevrstan izgovor za svaku moguću glupost koju ste napravili i zbog koje se najvjerojatnije ne kajete.

Živi se svaki dan, ali samo jednom se umire

Oduvijek sam tvrdio da je smisao života živjeti sa smislom. Evidentno je da ljudi, u nedostatku smisla i višeg značenja svog bivanja, u obliku neke pseudoreligijsko-manijakalne komponente kao jedini smisao svoga života prihvaćaju moto „Jednom se živi“. To je djelomično i razumljivo s obzirom na to da život kao takav sam po sebi i nema reprizu.

Naš život je samo jedan, neće se odigrati ponovo i, sukladno tome, trebali bismo ga proživjeti najbolje i najuzbudljivije što možemo jer – jednom se živi, nije li tako?
Nije! Duboko sam uvjeren da to nije tačno. Živi se svaki dan, ali se samo jednom umire.
Ranije sam spominjao kako svi mi imamo dva života. Drugi počinje onog trenutka kad istinski spoznamo da imamo samo jedan. Umri prije smrti česta je izreka. Prava istina je da nekoliko puta treba umrijeti da bi se moglo istinski živjeti.

Čovjek zaboravlja, tijelo pamti

Umiranje nije neizbježno povezano sa smrću. Umire sve ono što smo propustili, svi koje smo ostavili i svi koji su iz bilo kojeg razloga trajno ostavili nas. Ponekad umiru naše najveće ljubavi, prijateljstva, povjerenja… Izdaje i razočaranja često dolaze upravo poput smrti, naglo i bez upozorenja.

I tada se osjećamo kao da ćemo umrijeti, no nakon nekog vremena preživimo i s ožiljkom krenemo dalje. Ali jedan dio nas, jedan dio naše duše, zaista trajno umire nakon takvih iskustava. Psihologija tvrdi kako je čovjek programiran da zaboravlja negativna iskustva te da se dominantno sjeća samo onih pozitivnih. Možda čovjek zaboravlja, ali tijelo pamti.

Sve što je u životu iza nas pripada smrti

U svome bestseleru Pazi kojeg vuka hraniš posljednje poglavlje pod nazivom I to će proći započeo sam mišlju drevnog mudraca Seneke: „Živimo u velikoj zabludi promatrajući smrt kao nešto što se treba dogoditi u budućnosti. Velika je istina da sve u životu iza nas odavno pripada smrti.“

Gledano računovodstveno kroz tzv. T račun (dugovanja – potraživanja) jučer je na računu smrti, a samo ono sadašnje, ovo danas i eventualno sutra, na računu su života. Toj „potražujućoj“ strani računa našega života dugujemo ono najbolje i najljepše od nas i za nas.

Ne slušajte prošlost

Stoga, kad vas prošlost ponovo pozove, nemojte je slušati! Nema vam šta novo reći, a i već ste bili tamo. Ono što nas nije ubilo, učinilo nas je jačim, spremnijim i otvorenijim za ono šta nas čeka na računu svakog dobro proživljenog novog dana. Svaki dan može biti prvi, ali i posljednji u našem životu.

Kad svoj život shvatimo ne samo kao neponovljiv, nego i jedinstven – u smislu dara i potencijala koji su nam dani, ali i potrebe da taj dar na neki način i vratimo – pred sebe možemo postaviti samo jedan cilj, a to je da živimo kao jedinstvena i najbolja moguća verzija sebe. Živeći tako, ostavljamo trag u beskraju koji će barem djelomično ostaviti svijet boljim mjestom onda kad nas više ne bude.

Jer samo jednom se umire, ali svaki dan se živi – kao da je posljednji…

U životu ne dobivamo ono što želimo nego ono što jesmo?

U životu prečesto trošimo vrijeme i novac na stvari i događaje koji nas ne ispunjavaju, što donose instant zadovoljstvo, a u sljedećem trenutku na njih zaboravljamo ili nisu u skladu s našim životnim odabirima ili željama za budućnost. Pritom zaboravljamo usmjeriti svoje resurse na ono što je zaista važno – znanje. Bez znanja nema napretka pa zašto onda baš u njega ulažemo najmanje?

Postani da bi postigao!

Jedini siguran način da postignemo više jest da mi postanemo više… To je jedini siguran način. Ipak, ljudi stalno pokušavaju zaobići ovo vječno pravilo te umjesto ove provjerene formule biraju prečicu. Ponekad im to pomoću varki i manipulacija i uspije, ali im se dugoročno uvijek poput bumeranga vrati i obije o glavu.

Iz jednostavnog razloga što su tražili i ultimativno i dobili kratkoročno rješenje za dugoročan problem. U svijetu u kojemu je samo nesigurnost sigurna, najsigurnija investicija je ona u svoje znanje, vještine i sposobnosti.

Zašto uporno zaobilazimo provjerenu formulu?

Još davno Benjamin Franklin konstatirao je da investicija u svoje znanje uvijek donosi najbolju kamatu na uloženo. I upravo zato ne prestaje me fascinirati činjenica kako ljudi uporno pokušavaju zaobići ovu provjerenu formulu koja funkcionira stoljećima; kako tako malo ili čak nimalo ne ulažu u svoje kontinuirano obrazovanje, očekujući istovremeno da im se život promijeni i postignu ciljeve koje su sebi zacrtali.

Bez sumnje, postoje primjeri onih koji su preko noći postigli uspjeh, ali isto tako, ako malo dulje promatramo njihov život, vidjet ćemo da taj uspjeh nisu mogli održati te su nakon inicijalnog postignuća doživjeli duboku propast.

Upravo u svojoj knjizi What Got You Here Won't Get You There: How Successful People Become Even More Successful (Ono što te dovelo ovdje neće te odvesti dalje: Kako uspješni ljudi postaju još uspješniji) teoretičar menadžmenta Marshall Goldsmith puno prostora poklanja ovom fenomenu – jazu između rasta i razvoja.

Razvoj koji prati rast

Primjera radi, osoba započinje privatni posao, sticajem okolnosti (poznanstva, politika, timing i sl.) doživljava nagli rast i ekspanziju koje traju jedno određeno vrijeme da bi nakon toga ta tvrtka propala, ostavljajući iza sebe devastirajuće posljedice – ne samo po njene zaposlenike nego nerijetko i na ekonomiju.

Jaz je nastao onog trenutka kada vlasnik nije shvatio da se zaposlenici, pa i on sam, paralelno moraju razvijati najmanje u istoj mjeri, ako ne i više, kako bi, pojednostavljeno govoreći, njihov razvoj (znanja, vještine, sposobnosti) pratio njihov rast (povećanje opsega poslovanja, zaposlenika, složenost poslovanja itd.)

Nevjerojatan omjer 900:1

Identično je i u privatnom životu. U vremenu u kojemu se razina promjena kontinuirano povećava, a mi ostajemo na znanju koje smo stekli u formalnom procesu edukacije, naravno da ne možemo pratiti tempo i ostajemo zaglavljeni u mjestu na kojem se nalazimo.

Na jednom od vodećih svjetskih univerziteta provedeno je zanimljivo istraživanje važnosti cjeloživotnog učenja, pritom su ispitanici računali mjesečne, godišnje i dotadašnje životne troškove na stvari kao što su odjeća, obuća, izlasci, vozila, namještaj, tehnika i sl. te stavljali to u omjer s investiranjem u svoju edukaciju.

Prosječni omjer bio je 900:1. Možda bi, dok ovo čitate, i vama bilo zanimljivo napraviti malu stanku i pokušati izračunati navedeno u vašem konkretnom slučaju? Zapanjujuće, zar ne?

I ako samo želimo ostati na istom mjestu, moramo ulagati

Posljednja istraživanja pokazuju da samo za ostanak na mjestu na kojem se nalazite godišnje trebate uložiti najmanje 3 posto svojih ukupnih prihoda na ličnu edukaciju (pohađanje seminara, coaching usluge, knjige i pretplate na online sadržaje), a ako želite ostvariti rast, potrebno je steći naviku da minimalno 10 posto svojih ukupnih prihoda sami ulažete u svoju kontinuiranu edukaciju.

Ona bi trebala biti ciljana, s jasnom namjerom da steknete znanja i vještine iz onih područja koja su vam trenutačno neophodna te dobijete odgovore na pitanja koja vas muče, kao i alate i smjernice kako naučeno efikasno implementirati u svakodnevni život.

Američki poduzetnik i autor Jim Rohn sjajno je rekao: „Formalna naobrazba donijet će vam kakav-takav posao, kontinuirana edukacija donijet će vam bogatstvo.“ Život zaista nije ništa drugo doli škola rasta i svaka prilika u našem životu potiče naš rast, ali samo ako imamo svijest da je prepoznamo i primijenimo ponuđene lekcije koje sobom nosi. A to je opet i jedino moguće ulaganjem u svoj kontinuiran razvoj.

Svijet će biti bolji ili gori onoliko koliko mi postajemo bolji ili gori

Uspjeh u svakom segmentu života nije ništa drugo nego nusproizvod rasta koji smo potaknuli ciljanim razvojem. U svojoj nevjerojatnoj knjizi Alkemičar Paulo Coelho napisao je da će svijet biti bolji ili gori onoliko koliko mi postajemo bolji ili gori. Naposljetku, lako se da zaključiti kako u životu nikada ne dobivamo ono što želimo, nego isključivo ono što jesmo.

Najvažnija stvar koju smo naučili u školi je to da se najvažnije stvari ne uče u školi. Iako sam lično dosegnuo najviši stepen formalnog obrazovanja u obliku titule doktora nauka, najvažnije stvari i one koje su mi ultimativno pomogle da ostvarim uspjeh i sreću o kojima danas pišem naučio sam i dalje učim kontinuirano posjećujući seminare, i sam koristeći coaching usluge te čitajući knjige i slušajući predavanja isključivo i jedino na temu onoga što je i osnovna baza moje akademije, a to je – funkcionalno ili primijenjeno znanje.

Dokle god živimo, trebali bismo učiti kako se živi i na to učenje nikada ne gledati kao na trošak, nego upravo i jedino kao na najsigurniju i najisplativiju investiciju, kako za nas, tako i za one s kojima svakodnevno surađujemo i živimo. Primjenjujući navedeno, želim vam onaj pravi, veliki, istinski uspjeh, da uvijek idete naprijed i neka vam svaki novi dan bude bolji i uspješniji od prethodnog!

Svaki uspjeh ima svoju cijenu…

Svaki uspjeh ima svoju cijenu… Devet sastanaka u samo jednom danu u 3 različite države, dok letim prema četvrtoj (kući). I upravo u tim posljednjim momentima kada samo najjači ostanu, dok su svi drugi davno odustali, pravi uspjeh se dešava. Svaki uspjeh ima svoju cijenu… Ponekad je plaćamo u onom izvornom finansijskom smislu. Ponekad pak, plaćamo je onim najvrednijim- vremenom kojeg investiramo u postizanje našeg cilja. Ipak, najveću cijenu plaćamo izlaskom iz zone “komfora”, velikim trudom i zalaganjem, enormnim pritiskom kojeg izdržavamo, granicama preko kojih sebe tjeramo uvijek idući naprijed a nikada i ni po koju cijenu nazad. Cijenu plaćamo i stalnom borbom između dva vuka koji se bore u svakome od nas, svaki put kada pobjedimo svoje sumnje i strahove, sve one koji nas napadaju ili pak lažno i nedovoljno podržavaju. Svaki put kada budemo jači od svojih izgovora. Svaki uspjeh ima svoju cijenu… I nijedna cijena, nikada se ne može mjeriti sa osjećajem kojeg imamo kada pobjedimo onoga najvažnijeg-samoga sebe…

Vjerna vučica

Pričao je starac unuku na samrti: “Bilo mi je 20 i neka, kad sam naišao na malo štene u šumi, uzeo ga sebi i prisvojio. Prolazili su mjeseci i komšije mi počeše govoriti da sve više liči na vučicu i da je se trebam riješiti. Bio sam mlad i nisam nikoga htio slušati, bila mi je privržena, kuda god da sam išao, išla bi sa mnom i čekala me. I prošle su i godine… 

Jednog dana kad sam bio malo prilegao, kroz san sam čuo neku buku, režanje i cviljenje. Dok sam došao sebi i ustao, sve je utihnulo. Izašao sam napolje i ugledao čitavo stado ovaca poklano, a moja vučica sva u krvi sjedi i gleda pravo ka meni malo od straha, malo od bijesa. Utrčao sam u kuću, uzeo pušku i ubio je na licu mjesta. 

Nisam znao šta da radim sa ovcama pa sam pozvao komšije da ih odnesu dok se meso još nije pokvarilo. 

Dok smo sklanjali ovce, među njima smo pronašli tri zaklana odrasla vuka i tek tad sam shvatio šta sam uradio! 

Zato zapamti i ne zaboravi: „Nije uvijek sve kao što izgleda – sine moj, nikada ne procjenjuj niti ljude niti situacije na osnovu onoga što vidiš na prvi pogled.“